Dokumentu koji svojim nastankom, tvorbom, sadržajem i ciljem sam sebe deplasira pokazujući se kao čin duhovnoga uboštva te svojom nesuvislošću i nakaradnom pojavom grotesknosti širi tjeskobu pojedinca, naroda i cijele zajednice, priopćeno je.
Tekst Deklaracije pisan je u maniri pamfleta koji pored iznesenih nedostataka bezočno udara na društvene, povijesne, prirodne, kulturne i demokratske zasade suverenih bosanskohercegovačkih naroda, a osobito na ustavne i zakonske odredbe o statusu službenih jezika u BiH na svim relevantnim razinama, kao što su entitetske, županijske i državna razina.
Potaknuti neprimjerenim, znanstveno neutemeljenim, nelogičnim, u nekim rečenicama i dijelovima kontradiktornim, karikaturalno artikuliranim sadržajem, kao i posve tendencioznim i neprihvatljivim ciljem Neretvanske deklaracije o bosanskome jeziku koju 29. travnja 2016. donose Bosanska lingvistička akademija u Stocu (mr. sc. Jasmin Hodžić), Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ u Sarajevu (prof. dr. Sanjin Kodrić) i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru (prof. dr. Dijana Hadžizukić), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u BiH izdala je priopćenje za javnost. U priopćenju stoji:
“Promatramo li objektivnije, studioznije i odgovornije taj proglas, vidjet ćemo najprije izostanak znanstvene zasnovanosti, posebice onog filološkoga, odnosno lingvističkog određenja; odviše socijalne neosjetljivosti i kulturne neuviđavnosti, zakašnjela romantičarskoga zanosa i budničarske patetike, ideološko-političke isključivosti, nevaljanih logičkih postupaka i krivih zaključaka.
Zapravo, tekst Deklaracije pisan je u maniri pamfleta koji pored iznesenih nedostataka bezočno udara na društvene, povijesne, prirodne, kulturne i demokratske zasade suverenih bosanskohercegovačkih naroda, a osobito na ustavne i zakonske odredbe o statusu službenih jezika u BiH na svim relevantnim razinama, kao što su entitetske, županijske i državna razina.
Deklaracija je komponirana u 15 točaka. Pođimo ih analizirati od 1. točke u kojoj stoji: „Okosnice naučnog rada u okviru lingvističke i književne bosnistike posebno su vezane za bosanskohercegovačko južno područje. U skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskome jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug“ (Tako bezglavo sročena tendencija, najprije lingvistički, odnosno onomastički i semantički, ali i logički neosnovana, osobito svojom iracionalnošću poticanom ideologijom najviše smeta, uvjereni smo, njezinim tvorcima. Treba li ovome daljnji komentar?!);
– zatim 2. točke koja glasi: „Počev od Humačke ploče iz 10/11 stoljeća kao najstarijeg bosanskog pisanog spomenika… i drugih tragova naše pisane tradicije, bosanskohercegovački jug izvorište je i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti“ (Dakle, izvorište i središte i stanište bosanske pismenosti je u Humu, kako se prije zvala Hercegovina – uistinu začudna i neshvatljiva oksimoronska figura.);
– a potom slijedi navođenje ostalih znamenitosti, kao što su stećci, onda Hasanaginica, koja je također vezana za južno bosanskohercegovačko područje (a zna se da je njezino postanje u Imotskoj krajini);
– zatim je (5. točka) riječ o istočnohercegovačkom dijalektu kao osnovici bosanskog standardnog jezika;
– a iza toga u 6. točci u gradacijskome postupku redanja kulturnih znamenja izrasta apodiktična tvrdnja: „Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik“, koja je s obzirom na objektivne okolnosti toga područja posve neistinita, a doima se i prijetećom s nizom negativno konotiranih značenja. Tu se spominje i Bečki dogovor iz 1850. kao dokaz o postojanju bosanskoga jezika (a poznato je da su akteri toga dogovora bili Srbi i Hrvati).
– Slijedi u više točaka navođenje književnih, kulturnih i jezikoslovnih zaslužnika iz sva tri naroda s područja Hercegovine koji su u Deklaraciji svrstani u bosansku tradiciju te proglašenje „južnog podneblja“ čuvarom „lingvističke i književne bosnistike“ ističući pritom posebnu važnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru i nekih drugih ustanova, kao što su Muzej Hercegovine, Arhiv Hercegovine (i oni, eto, prema proglasu pripadaju bosanskoj kulturi, premda su locirani u Mostaru, u Hercegovini kao kulturne ustanove sva tri konstitutivna naroda i drugih građana).
Što reći o takvu dokumentu koji svojim nastankom, tvorbom, sadržajem i ciljem sam sebe deplasira pokazujući se kao čin duhovnoga uboštva te svojom nesuvislošću i nakaradnom pojavom grotesknosti širi tjeskobu pojedinca, naroda i cijele zajednice?! U današnjoj Bosni i Hercegovini, demokratskoj, višenacionalnoj i pluralnoj zajednici, gdje je ustavno-pravno riješen status službenih jezika, posebice od 19. travnja 2002. godine kad je objavljena Odluka o izmjenama i dopunama Ustava Federacije BiH, koja je u odredbama vezanim za konstitutivnost naroda i službene jezike donesena i za R Srpsku, sva tri naroda su konstitutivna, a njihovi jezici ravnopravni na cijelom području BiH. Stoga ne bi trebalo mutiti stanje nekakvim smicalicama i ideološko-političkim postupcima isključivosti dovoditi u pitanje dosegnute demokratske standarde kao što je i rješenje statusa službenih jezika u BiH.
Koliko god ti jezici bili rodoslovno (genetski) i opisno (tipološki) bliski, oni su sociolingvistički, a također i ustavno-zakonski posebni jezici i u svakom narodu poimani i doživljavani kao jamstvo njegova identiteta. Dakako, svatko ima pravo na svoje mišljenje pa i svoje pretenzije, ali u pogledu korištenja metoda i postupaka u ostvarenju tih ciljeva postoje pravila i zakonska ograničenja.
Nitko ne treba nijekati tuđe pravo na jezik, nego u dobrosusjedskim odnosima u duhu snošljivosti i povjerenja surađivati i pomagati jedni drugima na zajedničku korist, ali dosljedno štiteći svoja posebna prava. Ako Bošnjaci žele graditi i njegovati vlastiti jezik na to imaju potpuno pravo pa ga i imenovati po svojoj volji, ali ne bi trebali, kako to čine autori Deklaracije, neodgovorno pristupati tako važnu predmetu, zamagljivati obzorje i rješenja nametati drugima. Jer, Hrvati već odavno imaju normiran i odnjegovan hrvatski standardni jezik zajednički za sve Hrvate, ne samo u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i u svijetu, a koji je priznat kao službeni jezik i u Europskoj uniji. O njegovoj normiranosti i funkcionalnosti suglasni su svi ugledni hrvatski standardolozi. Hrvatski jezik neupitan je i povijesno i prirodno i lingvistički i zakonski, stoga su isprazni svi pokušaji nijekanja njegova statusa”, priopćeno je iz HAZU.
