Francuska kuhinja

0
165
Ponekad mi je bilo čudno za povjerovati kako je moguće da netko leži devet mjeseci ispod istog srca, rodi se i odrasta u istoj kući i atmosferi, a da je opet toliko drukčiji kao što je moj brat od mene…

jutrom je mama žurila na posao i prije toga budila, spremala i pripremala nama doručak…brat je jutro otpočinjao krokodilskim suzama…gadilo mu se mlijeko, ustvari tanka kožica kajmaka koja se stvarala od toplote…mama je njegov Kraš ekspres redovito cijedila kroz najsitniju cjediljku ali opet bi negdje bio problem…kad je buraz prvi put došao meni u posjetu u studentski dom, nije mogao ništa jesti, gadilo mu se u zajedničke klozete, vojnička deka na krevetu i miris luka koji je dolazio iz menze…rekao je da bi radije umro nego se hranio s narančastih plastičnih tacni na kojima su redovito iz tanjura zelene salate plazili bijeli crvi…to je bila 1998 godina i u Mostaru je uvečer bio policijski sat, lijeva obala grada je nalikovala na današnji Alep u Siriji…nasmijao se tek kad mi je mahnuo iz autobusa “Vinac tours” na povratku kući…nakon mnogo godina, odlazim u Nicu da ga posjetim u zatvoru…skoro pa za nepovjerovati da na azurnoj obali i toj turističkoj oazi postoji takva smrdljiva ruševina od zgrade zatvora…po zidovima hodaju ogromne bube, u redu za posjetu sve sami Alžirci, Romi i pokoji Jugosloven…zidovi se rune, s njima neki masni premaz boje koja nema ime, smrad varikine kroz hodnik, zveket ključeva portira i glasova na francuskom koji mi prvi put nije mirisao ni na francuski kruh, na polja lavande, poljubac i šetnju Elizejskim poljima…on se nije žalio ni na malo kajmaka u mlijeku, ni na probušeno žumance u tavi, ni na kiblu kraj kreveta…samo na samoću…ja sam glumila za Oskara, da mi se ne gadi soba za posjete, da mi je drago što me put doveo i do grada gdje odmaraju holivudske dive, da sam veća i jača i od vrha Ajfelove kule…prestala sam glumiti tek kad sam krenula iz Nice i sjela u auto…i nisam se više smijala, nimalo i nikako…