Otac Zvonko Martić, karmelićanin, etnolog, osnivač i voditelj Etnografske zbirke u Karmelu svetoga Ilije na Buškom jezeru doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu “Hodočasničko mjesto kao prostor međureligijskog dijaloga – Marijansko svetište u Olovu”, piše Večernji list BiH.
O svojem radu Otac Zvonko je rekao: Učeći u Olovu i s njim, naučio sam da sam radeći s drugima i drugačijima sve više postajao svjestan svojega hrvatskog i katoličkog identiteta, a istodobno sve otvoreniji čuti i razumjeti drugoga i drugačijega.
U Olovu Hrvati, pa Sasi
Diljem svijeta postoje hodočasnička odredišta u koja dolaze pojedinci različitih religijskih zajednica i obavljaju određene religijske prakse u vjeri da im zagovor sveca ili Blažene Djevice Marije pomaže u njihovim potrebama. Na pitanje zašto idu u svetište druge religijske zajednice ne može se dati jednozačan odgovor. Naime, svatko tko pohodi svetište u „tuđoj“ religioznoj baštini ima osobni razlog. Ima svetih mjesta gdje se šira zajednica posvećuje štovanju svete osobe, vremena i mjesta religijske zajednice kojoj ne pripada, piše Večernji list BiH. Takav je slučaj u Olovu. Katoličko marijansko svetište, Gospe Olovske, jedno od najstarijih marijanskih svetišta u Bosni i Hercegovini kultno je mjesto muslimanima Gornjeg Olova i pravoslavnim vjernicima iz olovskog kraja. Prema dostupnim pisanim izvorima teško je rekonstruirati postanak mjesta, franjevačkog samostana i svetišta Blažene Djevice Marije. Prvi stanovnici Olova bili su Hrvati katolici, a onda su se doselili Sasi, kao rudari, zatim razni trgovci i obrtnici iz Dubrovnika i Dalmacije. Franjevački samostan u Olovu prvi put spominje fra Bartolomej Pizanski u vremenu 1385./1390. u popisu tadašnjih provincija i vikarija s kustodijama i samostanima. Prvi pisani spomen Gospine crkve u Olovu potječe iz 15. stoljeća kao zabilješka u Dubrovačkom ljetopisu od 10. travnja 1454., stoji na kamenu upisan na ulazu u crkvu. Spominje se pomirenje Hercega Stjepana s Dubrovnikom i sa svojim zetom bosankim kraljem. Zbog ovoga izmirenja kćeri Herceg Stjepana, Katarina i Marija, poslale su darove Gospinoj crkvi u Olovo. Ovaj tekst je svjedočanstvo Olova kao poznatog narodnog svetišta.
U 16. stoljeću olovsko svetište spominje se kao interreligijsko hodočasničko odredište u koje hodočaste vjernici iz Bugarske, Srbije, Raške, Albanije, ali se spominje i štovanje Gospe kod lokalnih muslimana koji su bili „zadivljeni zbog milosti koje ovdje primaju na zazivanje pred slikom iste Djevice.“ Od tada pa do paljenja samostana i svetišta 1704., gotovo u svim izvješćima spominje se da uz katolike Gospu Olovsku štuju muslimani i pravoslavni.
Posebnosti olovskog kraja
U osmanskom razdoblju mogu se promatrati dva različita odnosa: odnos hodočasnika i muslimana u Olovu potpuno je drugačiji od stava i postupaka lokalne osmanlijske vlasti, izražene kroz plaćanja raznih kazni, kao i sredstava za organizaciju proslave Velike Gospe (15. 8.), koja su franjevci morali namaknuti kako bi janjičari osiguravali procesije. Tako će stalna karakteristika Gospina svetišta u Olovu biti, s jedne strane, pohodi muslimana i pravoslavnih kršćana kao vjernih Gospinih štovatelja, a s druge strane, nesklonost lokalne vlasti i pećkog patrijarha, s kojim će se franjevci morati parničiti na osmanlijskim sudovima.
U obnovi svetišta, započetom dolaskom Austro-ugarske monarhije, uz katolike sudjeluju i židovi, muslimani i pravoslavni. Ono što je specifičnost olovskog svetišta je da ga muslimani Gornjeg Olova zovu svojim dovištem, piše Večernji list BiH. Dovišta su muslimanska mjesta gdje se jednom godišnje obavljaju molitve za kišu i specifikum su islama u Bosni. U olovskom kraju samo muslimani Gornjeg Olova nemaju svojega dovišta i na to im prigovaraju, ali oni kažu da imaju najveće dovište – Veliku Gospojinu.
Katolički hodočasnici su, dok su dolazili pješice dan uoči Velike Gospe, spavali u kućama muslimana. Tu su se ostvarivali različiti oblici komunikacije: zajedničkih pjevanja i plesanja, razgovora o svetištu i svjedočanstva o Gospinim uslišanjima. Sve je to osnaživalo i vezu muslimana Gornjeg Olova koji, jednako kao i katolici: daju misne nakane Gospi na čast, uz crni kamen, dovratak stare porušene crkve, pale svijeće i obavljaju religijske prakse s vjerom u Gospinu pomoć. Najveći dio muslimana sudjelovao je na misnom slavlju uoči Velike Gospe stojeći uz ogradu svetišta.
Ukorijenjeno prijateljstvo
Prije elektrifikacije zvona na marijanskoj crkvi u Olovu zvonili su četvoro muslimana. Među njima je bila i Naila Halilović. Uz Nailu se veže zgoda s franjevcima koji su došli posjetiti Olovo kada je fra Berislav Kalfić, tadašnji upravitelj svetišta, imao prometnu nezgodu i završio u bolnici. U svetištu je ostao samo stariji fratar, fra Bernardin Matić. Franjevci iz susjednog samostana u Visokom došli su obići olovsko svetište i fra Bernardina. Kada su došli pred crkvu bilo je podne, vrijeme kada katolici, uz zvonjavu zvona, mole molitvu Anđeo Gospodnji. Na olovskoj crkvi zvonila je jedna žena. Po završetku molitve i zvonjenja, fratri su joj prišli pozdravljajući uobičajenim katoličkim pozdravom u Bosni i Hercegovini, Hvaljen Isus i Marija. Žena im je oštro odgovorila: „Dobar dan! Mene se tako ne pozdravlja.“ Jedan od fratara ju je pitao: „Pa, kako zvoniš?“ Odgovorila mu je: „Pa, lahko. Vučem.“Tijekom obnove svetišta fra Gabrijel Tomić bio je bez ikakve novčane nadoknade gost Asima Kopića, vlasnika motela Panorama. Danas ako želite posjetiti olovsku crkvu, a fra Ilija Božić, upravitelj svetišta, nije kod kuće onda će on nazvati Senu Degirmendžić koja zna gdje su ključevi i pokazati vam sve u crkvi.
Ono što ljude zbunjuje kada se govori o interreligijskom svetištu u Olovu to je širi društveni, politički i kulturni bosanskohercegovački diskurs u kojemu su prijepor i podjela osnovno obilježje. Međutim, privlačnost Marije, Gospe Olovske, i vjerovanje u njezinu čudesnu moć i zagovor nije dio nekog dogovorenog multireligijskog dijaloga, multikulturne politike i političke propagande bilo koje strane. Primjer Olova ne može se protegnuti na širi institucionalni međureligijski dijalog, jer to je sponatno, jednostavno i osobno, izvaninsticionalno „korištenje“ hodočasničkog mjesta pripadnika različitih religijskih zajednica.
Gospa Olovska i njezino svetište je za religiozne pojedince mjesto u kojemu doživljavaju uslišanja i oni zamagljuju podjele, ali ne mijenjaju svoje nacionalne i religijske identitete. Njima je pomoć Gospe Olovske ono što traže. Jednako to čine, osobito, katolici i muslimani koji imaju problema s porodom. „Gospa pomaže“, kažu muslimani. „Bog je jedan, a mi mu se samo molimo na različite načine.“ Za te vjernike važno je da zadovolje svoje religiozne potrebe, a granice im nisu prostor podjela nego komunikacija i s Bogom i međusobno. Njih oni koji nemaju takvoga religioznoga iskustva ne razumiju, ali ti vjernici i ne traže razumijevanje od ljudi nego od Boga pred kim iz zagovara Gospa Olovska.
