Dvadeseti prosinca 1993. godine je urezan u sjećanja Hrvata s područja srednje Bosne, prije svega Lašvanske doline.
Jer, taj 20. prosinca u popodnevnim satima, deset dana nakon polaska iz Zagreba i nakon putešestvije od Tomislavgrada (preko Vran planine), Rame i Uskoplja, stigao u Lašvansku dolinu. Stigao je u Novu Bilu, pred župnu crkvu Svetoga Duha, u to vrijeme i Franjevačku bolnici „dr. fra Mato Nikolić i tako probio potpunu blokadu u kojoj su se Hrvati Lašvanske doline nalazili više od osam mjeseci.
Piše: Zvonimir Čilić / Vitez.info
Na žalost, ove godine tim povodom, osim razgovora, sjećanja i podsjećanja prepričavanja…, nikakvih drugih, organiziranih, službenih obilježavanja ovog datuma i događaja nema i nije bilo. A tako zaista ne bi smjelo biti iako među živima već dvadeset mjeseci nema jednog od najzaslužnijih za organiziranje i vođenje ovog konvoja od Zagreba do Nove Bile, kojemu se daje i epitet najvećeg, najhumanijeg u Europi poslije Drugog svjetskog rata.
Naime, konvoj je probio osmo mjesečnu blokadu Lašvanske doline u kojoj je tada, stalno napadano od daleko brojnijih i nadmoćnijih snaga Armije BiH, donio im je vjeru da nisu sami, da nisu zaboravljeni, donio im je nadu u opstanak i ostanak na rodnoj grudi. No, ne treba zaboraviti, slikovito rečeno, samo nešto više od 6 mjeseci kasnije, 14. lipnja 1994. godine, „doveo“ je i prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana u Novu Bilu, u Vitez i Busovaču, koji je tada, vidjevši crkvu-bolnicu u kojoj se lijeće ranjenici, civilni bolesnici, u kojoj se rađa i umire u nemogućim uvjetima, obećao gradnju nove suvremene bolnice sredstvima Republike Hrvatske.
Inicijativu za organiziranje ovoga konvoja dali su istaknuti humanitarni djelatnici, dobri ljudi, iz Hrvatske na čelu s dr. Slobodanom Langom. Uključili su se bosanskohercegovački franjevci, ideju i akciju osobno je podržao i predsjednik dr. Franjo Tuđman, na noge se digla cijela Hrvatska u prikupljanju pomoći, i iz Zagreba, uz blagoslov biskupa Juraja Jezerinca i riječi podrške tadašnjeg ministra vanjskih poslova Hrvatske, dr. Mate Granića, konvoj je 10. prosinca iz Zagreba krenuo ka iznemoglim i već obespravljenim sunarodnjacima u tada krvavoj Lašvanskoj dolini. I nakon desetodnevnog teškog i opasnog puta, uz zaobilaženje od srpski snaga okupiranjih područja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz velika maltretiranja, ponižavanja, podmetanja, pljačkanja ( u povratku konvoja i uz pucanja, ranjavanja i ubojstvo vozača kamiona Ante Vlajića)
Taj je konvoj, a mnogi ga označavaju najvećim i najpoznatijim u Europi poslije Drugog svjetskog rata, probio osmo mjesečnu blokadu Lašvanske doline u kojoj je tada, stalno napadano od daleko brojnijih i nadmoćnijih snaga Armije BiH, u nemogućim uvjetima, živjelo oko 70 tisuća domicilnih Hrvata, i prognanih i opljačkani iz većeg dijela općine Travnik, iz Zenice, Kaknja, Vareša, Kotor Varoši, Jajca…, koji su, nakon progona, utočište našli u Lašvanskoj dolini.
Inicijativu za organiziranje ovog konvoja dali, Anto Damjanović, dr. Ivan Bagarić… istaknuti humanitarci iz BiH i Hrvatske na čelu s dr. Slobodanom Langom( preminuo 22. veljače 2016. godine). Uključili su se bosanskohercegovački franjevci, ideju i akciju osobno je podržao predsjednik dr. Franjo Tuđman, na noge se digla cijela Hrvatska u prikupljanju pomoći, i iz Zagreba, uz blagoslov preuzvišenog Juraja Jezerinca i riječi podrške ministra vanjskih poslova Hrvatske, dr. Mate Granića, konvoj je krenuo ka iznemoglim i već obeshrabrenim sunarodnjacima u tada krvavoj Lašvanskoj dolini. I nakon desetodnevne putešestvije , uz obilaženje od srpskih snaga okupiranih područja Hrvatske, te kroz područja u BiH koja su kontrolirale snage A BiH, uz velika maltretiranja, ponižavanja, ranjavanja… i ubojstvo vozača kamiona Ante Vlajića, konvoj kamiona i 167 hrabrih i dobrih ljudi, u kasnim poslijepodnevnim satima 20. prosinca 1993. stigao je pre novobiljansku župnu crkvu. A u to vrijeme župna crkva bila je, ujedno i Franjevačka bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“, u kojoj se rađalo, liječilo, umiralo, u kojoj se, kako se znalo reći, istovremeno liječila i duša i tijelo. S konvojem, nakon skoro osam mjeseci potpunog mraka, beznađa… Hrvati Lašvanske doline vidjeli su svjetla na kraju mračnog i krvavog tunela, što je tada za Hrvate bila Lašvanska dolina.
Da se ovaj humanitarni podvig, za Hrvate ovog područja od životnog i povijesnog značenja ne zaboravi, pobrinuli su se novinari iz Viteza i taj poduhvat dobrote, ljubavi i suosjećanja s napaćenim i životno ugroženim sunarodnjacima, ovjekovječili su 2010. godine foto-monografijom „Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Builoj i Bijeli put“. Prije tri godine, iz drugoga kuta i druge vizure, to su knjigom „Bijeli put -. Pobjeda dobra u ratu“ učinili i veliki prijatelj Hrvata Lašvanske doline, od prije dvije godine počasni građanin Viteza, veliki humanitarac i dobrotvor, dr. Slobodan Lang i njegov prijatelj, Branko Čulo, te brojni suradnici.
No treba reći i dodatno naglasiti, u povodu dvadesetdruge godišnjice dolaska humanitarnog konvoja u Novu Bili, vrijedni članovi Gradskog kazališta iz Travnika, na čelu s osnivačem, glumcem, redateljem…, Antom Bilićem, taj povijesni događaj ovjekovječili su kazališnom predstavom „Bijeli put“. Predstava je premijerno izvedena prije godinu dana, na dvadesetdrugu godišnjicu dolaska „Bijeloga puta“ u Novu Bilu, upravo u novobiljanskoj crkvi Svetoga Duha, u ratu i Franjevačkoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“, simbolu stradanja i patnji ovdašnjih Hrvata u proteklom ratu.
Treba također reći kako je sve aktualnija ideja, da se i simbolički, odgovarajućim spomen-obilježjem, dr. Slobodanu Langu i svim sudionicima konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, oda i dodatna počast i zahvala Hrvata Lašvanske doline.
