Udruga veterana Domovinskog rata HVO-a HB Novi Travnik danas u Novom Travniku oobilježava 30 godina od osnutka brigade “Stjepan Tomašević”. Na svečnoj akademiji, u ime obitelji poginulih branitelja, obratio se i načelnik Novog Travnika, Stjepan Dujo.
Njegov emotivni govor prenosimo u cijelosti:
“Nikad teže, nikad osobnije no i nikad ponosnije!
Franjo i Drago Dujo su dva broja u ukupnoj statistici poginulih i umrlih, no, meni su bili cijeli svijet, najbolji prijatelji, uzor, mojim pak roditeljima, smisao život…..
Ta bol niti prolazi niti smanjuje, svaki dan, svaka godina samo nosi nove izazove….
Kako preživjeti tako nešto, ostati “normalan”….kako razumjeti zašto, kako prihvatiti? Pitanja su ovo sa kojima se nose svi članovi obitelji umrlih i poginulih, svatko na svoj način.
Priča moje obitelji je jedna od bezbroj priča iz cijele BiH. Nesretnih priča razorenih obitelji, uništenih života. Psihički unaprijed oštećenih generacija koje dolaze.
Drago i Franjo su živote izgubili u razmaku od četiri mjeseca. Obojica od oružja, jedan ratnim dejstvima, drugi nesretnim slučajem, kao dijete čije je djetinjstvo rat obilježio i na kraju zaustavio.
Moj otac je te godine umro ….ne fizički ali na sve druge načine.
Moja majka pak, o njenoj boli se ne usudim ni pričati, nisam dostojan. Ona kao i tisuće drugih majki diljem Središnje Bosne su najveći heroji ovog cijelog rata i poraća i ono što su njihova srca izdržala može jedino Onaj gore jednog dana dostojno nagraditi ….
Meni osobno, smrt odnosno pogibija Franje i Drage je obilježila život od malih nogu.
Osim sa izazovima i odgovornosti s kojima sam se moram nositi, bio sam primoran i rano odrasti… odlučio sam da ću u životu napraviti nešto zbog čega bi se oni ponosili mnome ali i što će ići u smjeru opće dobrobiti našeg naroda, novog Travnika i naših Bučića. Trudio sam se, čekao, opet se trudio i nadao svo ovo vrijeme da sam dostojan njihove ljubavi i da su ponosni na mene.
Nadam se da su oni ,kao i svi drugi poginuli i nestali branitelji pronašli mir na onom svijetu…..nisam siguran da sa odobravanjem gledaju na sve ovo za što su živote dali . Mogu se samo nadati da ćemo mi i generacije koje dolaze čuvati uspomenu na njihovu žrtvu ali i još važnije. Na razloge njihove žrtve….
Danas sam tu kao brat, kao osoba koja ne trpi isprazne političke govore, koja ne vidi smisao u neprestanom polaganju vijenaca u silnim obljetnicama, unatoč naravno vjeri u dobru volju svega toga jer ni sam nisam siguran koji je pravi način i poruka da se obilježi nečije dobrovoljno davanje života za druge…..za neki prostor, za neku ideju
Možda nikad nećemo znati ali moramo i dalje pokušavati …tragati za načinima da sjećanje na njih živi ali i da mi nastavimo živjeti inače je sve drugo, sve njihova žrtva bila uzalud!
To je razlog što sam danas, prvi put u svom životu, javno progovorio o vlastitoj obiteljskoj tragediji .
Njih dvojica su moj putokaz dok sam živ, najveći ponos ,sreća i tuga istovremeno.
Njima, kao i svim drugim poginulim i umrlim pripadnicima Brigade, svima vama koji ste među nama danas, svim obiteljima poginulih i umrlih- od srca hvala”, zaključio je Dujo svoje obraćanje.
IZVOR: Notra.ba
