U pjesničkim i umjetničkim kuloarima jedan je od najviše cijenjenih svakako bio blagopokojni hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić.
Piše: Ivan Vrljić
Na današnji je dan četrdeseta godišnjica njegove smrti, a sjećanje na njega i danas budi sjetu i pjesnički zanos pogotovo kad iščitavamo njegove pjesme koje su prevedene na brojne svjetske jezike i koje su mnogo puta ušle u antologiju hrvatske književnosti 20. stoljeća. Cesarićev stil nije uvijek gotov proizvod, nego naprosto pjesnička slika koja tematski i žargonski valorizira detalje, toliko mikroskopski sitne, a tako jasne i očigledne da mu poezija često isijava promptnim svjetlom iluminacija boja i raskoši prirode. On je stoički blag prema izazovima budućnosti, a o prolaznosti govori sjetna i zamišljena pogleda (Pjesma mrtvog pjesnika).
Cesarićeva vječnost ostvarena u pjesmama samo je kratak trenutak ili korak, blještavost noći pred kojom on sam ne sagiba koljena niti joj se nonšalantno prepušta. Hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić rođen je 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi u skromnoj obitelji šumarskoga inženjera Đure Cesarića i majke Marije Cesarić. Odrastanje mu je bilo tiho i samozatajno u rodnom mjestu i Osijeku gdje je završio gimnaziju s odličnim uspjehom. Zatim se preselio u Zagreb gdje je upisao pravo, no odustao je od studiranja prava i upisao studij filozofije koji je uspješno završio. Dobrišu Cesarića smatramo jednim od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i začetnika suvremene hrvatske poezije. Više od urbanih mjesta, koja je prezirao, Cesarić je volio osamu i mir prirode, posebno rijeka, mora i jezera. Kao pravom pjesniku i boemu bila mu je draga čašica konjaka, a jednom je imao nespretan pokušaj samoubojstva. Posebno je u jednom takvom naletu naljutio prijatelja Miroslava Krležu lupajući pijan na vrata njegove kuće i brbljajući nesuvisle riječi. Književni kritičari svrstavaju ga u kategoriju socijalnih pjesnika, a mnoge su njegove pjesme svjetskoga dosega, prepjevane i uglazbljene mnogo puta. Bio je oženjen s Elzom Šohaj s kojom je proveo čitav život. Kratko je radio u zagrebačkom kazalištu kao lektor i kao činovnik u Higijenskom zavodu.
Surađivao je s mnogim časopisima, a nakon Drugog svjetskog rata radio je kao urednik u izdavačkoj kući Zora. Kao jedan od najboljih pjesnika počasno je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Od književnih nagrada treba još spomenuti Zmajevu nagradu iz 1960. godine, nagradu Vladimir Nazor za životno djelo iz 1969. godine i slavodobitnu nagradu Goranov vijenac iz 1976. godine. Napisao je preko stotinu pjesama, a uspješno je radio i kao prevoditelj. Nije volio davati intervjue, no rado je čitao poeziju u radijskim programima. Objavio je nekoliko zbirki pjesama: Lirika, Spašena svjetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Osvijetljeni put, Proljeće koje nije moje, Izabrane pjesme, Slap, Voćka poslije kiše. Umro je u Zagrebu na današnji dan 1980. godine u 79. godini života, a počasno je sahranjen na Mirogoju. Pamtimo Cesarića po kultnim pjesmama Slap, Balada iz predgrađa i Voćka poslije kiše. Njegov cjelokupni književni opus demistificiramo ovim riječima: Poezija živi, poezija čovjeka treba.
