Dragi naši, u sklopu kampanje “Ostani doma – Doma je najljepše” nastavljamo s objavom afirmativnih, korisnih i zanimljivih tekstova.
Prema riječima engleskog spisatelja Johna Miltona djetinjstvo je ono što određuje čovjeka kao što i jutro određuje dan. Upravo iz tih riječi možemo zaključiti da je djetinjstvo početna stepenica razvojnog i odgojnog procesa unutar kojeg dijete stječe adekvatne kompetencije koje ga kasnije određuju kao odraslu osobu te mu omogućuju smislenu interakciju sa svijetom koji ga okružuje. Djetinjstvo, kao takvo, igra izuzetno važnu ulogu u modeliranju djeteta u zrelog pojedinca te mu je danas „priznata“ vlastita osebujna priroda i posvećeno mnogo više pozornosti.
Pascalovo načelo da su sve stvari istodobno uzrokovane i uzroci nečega i da je nemoguće spoznati dijelove, a da se ne poznaje cjelina, potvrđuje se i u današnjim vremenima.
Danas je nemoguće promišljati o djetinjstvu, a da se ne prizna tužna istina da onakvo djetinjstvo koje smo znali čak pred nekoliko desetljeća nestaje alarmantnom brzinom u svijetu u kojem je distinkcija između odraslosti i djetinjstva praktički nepostojeća.
Današnji svijet je prepun nezadovoljnih i nesretnih roditelja te djece koja pate, djece kojoj je dosadno, koja su nezadovoljna, nevesela, otuđena, emocionalno hladna, pa čak i nasilna. Robert Shaw je to rastuće nezadovoljstvo objasnio epidemijom popustljivog odgoja u kojem su roditelji djeci stvorili, iako naizgled savršeno, djetinjstvo bez granica i potrebnog nadzora. Djeca su postali potpuni gospodari ne samo svog života već i tuđeg, vješti manipulatori koji iz pukog nepoznavanja drugog dominiraju svojom okolinom.
Odrasli u svojim liberalnim stajalištima ostaju sudionici bespomoćne kulture u kojoj postaju rezignirani promatrači, nesvjesni opasnosti u kojoj su se djeca sada našla. No tek onda kad se dogodi nešto katastrofalno o čemu svakog tjedna bruje mediji, postajemo spremni priznati da se s djecom događa nešto užasno.
Masovna dominacija medija, prenaglašeni liberalizam, sve veća dostupnost štetnih sadržaja i sve manja kontrola znatno je smanjila samo trajanje djetinjstva koje polako nestaje.
“Bolest našeg društva je kompulzivni komformitet”, napisao je svojedobno Jacob Levy Moreno. Vjerujući da je osnovni problem ljudi u tome što, uvjetovani načinom odgoja te svojim i tuđim očekivanjima, pokušavaju biti ono što nisu umjesto da otkriju i izraze ono što jesu.
“Ako postoji bilo što, što bismo željeli promijeniti u našem djetetu, prvo bismo trebali ispitati i vidjeti, da to nije nešto što trebamo promijeniti u nama samima.”
