Bh. sportaši nisu imali uspjeha na Olimpijskim igrama u Riju. I ova smotra sporta jasno je pokazala koliko je bh. sport zapravo daleko od vrhunskog sporta, s kakvim se obilato već u susjedstvu mogu pohvaliti Hrvatska ili Srbija. Primjerice, ni Crna Gora nije došla do medalje, ali joj je jako blizu bila u vaterpolu gdje je u utakmici protiv Italije izgubila broncu.
Velika očekivanja
Bh. sportaši nisu bili ni blizu medalje, iako je ovaj put bilo nekoliko njih koji su na medalju realno mogli pretendirati. Nekako su oči javnosti najviše bile uprte u Amela Tuku, u njegovu slučaju se priželjkivala medalja, ali kada ni on nije uspio, BiH je izgubila nadu kako može napraviti nešto u Riju. Tuka nije uspio proći u finale, moglo se možda očekivati barem jedno finale u bacačkim disciplinama, ali i tu je izostala borba za medalje. Moguće je da se malo ljudi uopće zapitalo kako je Tuki bilo nositi toliku odgovornost i nositi se s tolikim očekivanjima. Mnogi od Tuke nisu očekivali ništa manje do medalje, kao da je normalno trčati rekorde svaki put kad iziđeš na stazu. Najveći je domet kod ostalih bh. sportaša bio taj da su svojom ljepotom zaludili društvene mreže… Sve je to dobro i lijepo, ali ne znači puno na sportskim borilištima. Ipak, treba skinuti kapu svakom bh. sportašu koji je nastupio u Riju jer oni su napravili puno veći uspjeh nego što je to realno za zemlju i Olimpijski odbor koji predstavljaju.
Koliko god bila prigodna olimpijska krilatica “važno je sudjelovati”, nju u praksi vrhunski sport jednostavno ne priznaje. Iz Olimpijskog odbora BiH su na koncu Olimpijade u Rio de Janeiru konstatirali kako je završeno natjecanje za bh. sportaše kojih je ovaj put bilo “rekordnih 11”. Jako se glupo hvaliti tako malim brojem sudionika jer da je, primjerice, Crna Gora u Riju imala samo vaterpolsku reprezentaciju, imala bi više sudionika nego BiH. Za tu zemlju inače su nastupila 34 sportaša koja su se natjecala u dva momčadska i sedam pojedinačnih sportova. I to pokazuje kako i najmanje uspješni susjedi imaju kakav-takav sustav rada. Crnogorci su veliki naglasak stavili na vaterpolo, dok bh. sportaši tek kada ostvare olimpijske norme mogu očekivati pomoć zemlje koju predstavljaju, a koja je realno slaba. Nije slučajno što u BiH norme uspijevaju postići sportaši koji se natječu samo u individualnim sportovima.
Odgovornost
Takvi su cijelu karijeru prepušteni sami sebi i svom karakteru, nadarenosti i želji za uspjehom te uspijevaju zahvaljujući tomu što sami podnose ogromne žrtve, što imaju potporu obitelji, interes Olimpijskog odbora BiH i države postaju tek i samo ako ostvare tu normu. Nakon svakih igara povede se priča o tomu tko je odgovoran za tako loše stanje. Besmisleno je o tomu razglabati jer u Olimpijskom odboru BiH dugo nije bilo nikakvih promjena, ostavki ili pozivanja barem na neku moralnu odgovornost, a prošlo je već puno olimpijskih ciklusa…, zašto bi se sada nešto tu promijenilo, pa u Riju smo imali “rekordnih 11 sportaša”…
