“Ako mislite da ste dosegli vrhunac, pronađite novu planinu.”

Tko su planinari?

​Svi znamo za planine, neki od nas i o planinama. Ali malo znamo o planinarima, ljudima koji njima hodaju. Na poslu ih ponekad doživljavaju kao “čudne” jer vikendom ne odmaraju kao većina ljudi, ne prespavaju pola subote ili nedjelje nego se i vikendom bude rano kao i radnim danom, da bi hodali tamo nekim stazama, na nekim strminama, po nekim tamo šumama.

Još valja napomenuti da po onoj staroj poslovici “u svakom zrnu ima i kukolja” i među planinare zalutaju ego-triperi, ljudi koji se nisu potvrdili u svakodnevnom životu pa pokušavaju kompenzirati kroz samodokazivanje u outdoor zajednici. No, veliku većinu (95%) planinara najčešće krase sljedeće karakteristike:1. Planinari imaju dušu

Naime, jedan od motiva odlaska u prirodu svakako je i duboka želja za promatranjem atraktivnih prizora, kakvih najviše ima upravo u prirodi. Ne samo zalasci i izlasci sunca, nego i livade, šume svih vrsta, stjenoviti predjeli ili vrhovi, široke panorame koje se pružaju s vrhova sa staza. Međutim, da bi čovjek uočio lijepe prizore i uživao u njima, mora u sebi imati nešto u što se ti prizori utiskuju. Ja to “nešto” nazivam dušom, to je duh koji čuči ispod ega, željan iskonske ljepote netaknute prirode, duh koji u svemu vidi savršen sklad i najljepša stvaralačka djela, neusporediva s ičim što je stvorio čovjek. Kaže se “ljepota je u oku promatrača” i upravo su planinari ti promatrači. I kad komunicirate s planinarima, kao da je njihovo izražavanje prožeto tim lijepim prizorima koje upijaju vikendima u prirodi.

2. Planinari su mentalno jaki

Još jedan motiv odlaska na planinu odnosno u prirodu je i svjesno izlaganje fizičkom naporu, koji većina ljudi radije izbjegava jer stanje zadihanosti, crvenila, umora, znojenja izaziva stanovitu nelagodu. Upravo kroz svjestan prolazak kroz fizički napor čovjeka iznutra čini jačim. Svaki fizički napor koji šutke izdržimo čini nas psihički snažnijima i otpornijima, ne samo za sljedeću turu nego i za probleme i situacije koje dolaze u svakodnevnom životu, između planinarenja.

3. Planinari su tolerantni

Jedan manji broj planinara hoda sam ili u društvu jednog partnera ili partnerice. No većina planinara u prirodu odlazi u grupama, bilo da se radi o planinarskom društvu ili neformalnom društvu prijatelja i istomišljenika. E sad, sjediti s nekim drugačijim od vas pola sata na kavi je jedno, međutim provesti s nekim drugačijim od vas cijeli dan ili više dana i noći zahtjeva višu razinu tolerancije i prihvaćanja različitosti. Jer kad si u divljini s nekim tko je drugačiji, nemaš mogućnost dići se od stola, napustiti prostoriju, pa nemaš drugog izbora nego prirodnim slijedom naprosto uočiti i prihvatiti te različitosti jer ste naprosto tih par sati ili dana u istom filmu. I svaki novi izlet s nekim novim ljudima pomiče tu granicu tolerancije i prihvaćanja i planinari zato često i jesu znatno tolerantniji i manje skloni predrasudama od drugih ljudi.

4. Planinari su prilagodljivi

Svaka nova okolnost u životu koja se dogodi a na koju nismo navikli od osobe zahtjeva neki oblik prihvaćanja novonastale situacije i prilagođavanje toj situaciji. Onog trenutka kad smo se s ruksakom i gojzericama (ili biciklom, opremom za penjanje ili špiljarenje) otisnuli iz sigurnosti civilizacije i svakodnevice, za planinara svaka nova minuta donosi neku novu situaciju na terenu koja od njega zahtjeva trenutno prilagodbu. Bilo da se radi o nagloj promjeni vremenskih uvjeta, ozljedi, promjeni konfiguracije terene, sve su to promjene koje se stalno izmjenjuju i planinara čine sve više prilagodljivim na nove situacije, čineći ga tako sposobnijim snalaziti se i u svakodnevici u civilizaciji.

5. Planinari su pozitivci i optimisti

Po nekom nepisanom pravilu odnosno zakonu prirode, kretanje i negativno razmišljanje naprosto ne idu ruku pod ruku. Nemoguće je kretati se prirodom i razmišljati negativno, pesimistično. No, svaki planinar ima svoj strah ili set strahova. Npr. od medvjeda, poskoka, grmljavine, noći, pada i ozljede, krize, usporavanja grupe itd. Ali planinar ne dozvoljava da ga strah zaustavi ili uspori. Nije on ludo hrabar, planinar je svjestan straha ali istovremeno odlučan da se s njim suoči i uživa u prirodi i kretanju. Posljedično, taj princip koristi i u svakodnevnom životu u civilizaciji.

6. Planinari su fizički izdržljivi

Logično, što god da redovito obavljaš, u tome postaješ bolji. Tako i redovito kretanje prirodom ne samo da sprječava ili usporava debljanje već s vremenom razvija solidnu fizičku kondiciju i izdržljivost. Jer planinarske su ture dugačke od 10 do 30 i više kilometara, i to planinskog terena, s ruksakom na leđima. To nije izvedivo bez fizičke kondicije i snage, uz odlučnost koja također krasi svakog planinara, alpinistu, biciklistu, penjača, speleologa…

Iz svega ovog proizlazi da su planinari neki super ljudi. Ali moram reći da stvarno jesu, bitno i znatno drugačiji od većine drugih koje u životu srećem.
Doživljavam ih kao dio istog jata, iste obitelji. Kad smo skupa, neobjašnjivo se brišu razlike u spolu i godinama, ego ostavljamo negdje dolje, u podnožju planine i gore postajemo ona bezbrižna rasterećena djeca koja smo bili nekad. Željna igre, poznanstava bez predrasuda i bez osuđivanja. I vraćamo se s planine svaki put nijansu bolji, jači, tolerantniji.

Ako poznajete neku planinarku/planinara, sjetite se ovog teksta i čuvajte te posebne ljude u svom životu. Planinar je solidaran, empatičan, voli podijeliti ali voli i saslušati, razumjeti. Dozvolite mu/joj da vas povede nekad u svoj svijet. 
Jer nema ljepšeg prizora od čovjeka kad je u svom elementu, od planinara kad je na planini. 

Do viđenja na nekoj stazi!

​Srećko Vukov