10.06.1993. Dan pogibije osmero nevine hrvatske djece u Vitezu
Svanuo je lijep, miran i sunčan dan u Vitezu, primirje rata.
Sve je nekako lakše kada se ne moraš skrivati i bježati u podrum.
Bake i djedovi piju svoju jutarnju kavu, znate, ide to na rede kod nas.
Mi djeca, puni energije čekajući miran i sunčan dan, jedva smo dočekali naše druženje i igru.
Igru kod koša, tu smo se okupljali i igrali bezbjedno.
Roditelji su nas pustili da se tu okupimo, jer primirje je rata, ne puca se, nema opasnosti.
Lijep, miran i sunčan dan.
Netko je znao svirati gitaru, pa smo mi ostali pjevali i pratili njen ritam.
Tako smo se igrali i pjevali toga dana 10.06.1993.
Znate ono ljetno predvečerje, samo biste da uživate u igri i svom djetinjstvu.
Da, baš to predvečerje, lijepo i mirno, prekinuto je.
Iz daljine neprijateljska granata Armije BiH je ispaljena baš na nas, na naš koš.
Lijepo, mirno predvečerje postalo je crno u Vitezu.
Lopta je zastala u košu, gitari su žice pokidane, djetinjstvo nestaje, ugašeno je.
Zemlja gori, kamen puca, a nas petnaest bijahu kod koša.
Čujem vrisak i plač djece, ne vidim ih, samo osjetim miris dima i prolivene krvi.
Roditelji trče prema košu i opet čujem vrisak, plač, jauk.
Lijep, miran i sunčan dan je postao najgora noćna mora.
Mama traži brata, od crnila ne vidi ništa.
Tata mene pronalazi i uzima u naručje i plaće.
Pitam svoga tatu, gdje je Velo? On zaplaka i reće Tina bit će sve dobro, samo nemoj sklapati oči.
Tata trčeći nosi me u svojim rukama da mi spasi život jer sam ranjena, teško ranjena, ali nesvjesna svojih bolova.
Stigli smo do ambulante, pitali su me kako se zovem, koga imam od obitelji.
Smogla sam snage reći da imam stariju sestru Dijanu i brata Velu koji je ranjen, tada sam samo pogledala svoga tatu…
On plaće i samo mi govori Tina kćeri bit će sve dobro, spasit ću te.
Više nisam izdržala, sklopila sam oči i zaspala na njegovu ramenu, zauvijek.
Bila sam najmlađa, malena Tina miljenica.
Petero mojih prijatelja, od kojih i moj brat je istog trenutka prekinulo zemaljski život zbog neprijateljske razorne granate, od deset ranjenih, nas troje napuštamo svoje obitelji malo kasnije i ostavljamo ih u bolu.
Vitez, zemlja gori, kamen puca zbog mržnje neprijatelja “našeg”.
Pitam se…
Zašto smo mi krivi?
Zašto smo izgubili život ovako mladi?
Zašto smo mi žrtve nečije mržnje?
Zašto naši roditelji pate 29 godina ?
Zašto naši roditelji, braća i sestre sanjaju o nama, a mi ne možemo biti s njima ?
Zašto mi danas nemamo vlastite obitelji i djecu?
Zašto je neprijatelj još na slobodi ?
Zašto su naši životi za nekoga bezvrijedni komad mesa?
Imam još milijun pitanja ZAŠTO?!
Odgovora nemam, nitko ne odgovara za naše živote, ostaje samo sjećanje na nas, svakog 10.06. u godini se izgovaraju naša imena i to je sve, roditelji u boli i žalosti ostaju sami.
Osmero nas čeka pravdu i odgovor:
Sanja Garić, Milan Garić, Boris Antičević, Dragan Ramljak, Sanja Križanović, Draženko Čečura, moj brat Velimir Grebenar i (ja) Augustina Grebenar.
-Mi smo primjer nevinih, čisti srcem.
Da li je vaša savjest i duša nevina i čista?
Odgovor je jasan, dok mi 29 godina čekamo pravdu i kaznu za počinitelja ovog ratnog zločina nad nevinom djecom, nemojte mirno spavati, jer naše obitelji ne spavaju.
Mi vas posmatramo s nema, igramo se i dalje zajedno nas osmero.
Nadam se da će jednoga dana pravda biti dostižna.
Malena Tina (9) i brat Velo (12)
Tekst: Marko Grebenar- {brat Augustine i Velimira}
