Živjela sam u Mostaru u domu tih godina kad se pokretao Aluminijski kombinat…
i tad i sad me politika nije zanimala, jednostavno mi je bilo drago da preko studentskog servisa idemo raditi na dnevnicu, mi djevojke smo čistile hale, a momci su kosili i sjekli živicu, dobar đeparac za studentski život…jako mi je teško gledati gašenje svjetla koje je obasjavalo devet stotina obiteljskih stolova, a zasigurno i mnogo više…ti radnici su kupovali hranu u tuzlanskom Bingu, tanjure i tepihe u viteškom Fisu, plaćali doprinose i akcize za cijelu Bosnu i Hercegovinu…ne misli valjda nitko normalan da kad poštar krene nositi penzije u nekom selu gdje je skoro svaki čovjek u penziji i nitko nigdje ne radi, da se to selo finansira samo od sebe ili su možda ostali novci iz jugoslovenskih kasica koje su sami uplaćivali…zašto se na hrvatsku pomoć ovoj zemlji gleda tako odvratno, svi prigovaraju što plate more pet dana, a nitko ne spominje kolone Hrvata koji svakodnevno i na biciklima ulaze u Bih i kupuju u našim trgovinama, ostavljaju milione…svaki čovjek koji prima iz Hrvatske mirovinu, potroši je ovdje, pravi kuću, plati vodu, bolnicu i registrira auto…žao mi je što se gasi kombinat, što se toliko mrzimo i što je uglavnom ljudima drago da susjedu crkne krava, pa makar i on ostao bez kajmaka koji je ponekad dobivao preko ograde i gratis.
Autor: Maja Varešković
