Iako sam odgojena u obitelji koja je držala do vjere i proslavljala blagdane, o samom uskrskom Kristu i značenju blagdana sam pomalo otkrivala tek kad sam odrasla i uz vjeronauk vjerskih radnika…predblagdansko ozračje u mojoj kući je sobom nosilo uglavnom eruptivne napade stresa koje su prenosile žene u mojoj obitelji, to jest moja baba i mama.
One su danima pravile neke spiskove za kupovinu, popis slanog, popis slatkog, popis poslova…štirka je stajala na svakom od papirića kao nešto glavno i primarno za život i ulazak duše u raj…kad bi gospoje dogurale do papirića na kojemu piše Hata frizerka, mi ukućani smo već bili polomljeni od njihovog kukanja, pomicanja veš mašine da se obriše iza, mijenjanja zidnih tapeta prostrtih ispod špajiz servisa…o molitvi, postu, Isusu i tome se nije ni spominjalo…to su bili dani kad sam najvatrenije htjela biti muško, bježala sam sa svojim didom u ribe, šetali smo do Tisovca i Crnog potoka…vratili bi se sretni i pune torbe, on bi povadio iz kade one heklane gluposti što je stara nakiselila i stavio ih preko tuš baterije, a ribe bi pustio iz vreće i stavio da malo plivaju…svađa je mogla da krene, trajala je do samog uskršnjeg jutra i doručka s posvećenim kolačem na ćesrce…njih dvije su prestajale galamiti, trajne na umornim glavama su bile utegnute kao sajla, kuća je bila čista i mirisna barem do prvog lupanja jaja…skoro pa sam bila sigurna da u tom momentu ne postoji ništa što će mi nekad toliko nedostajati i tjerati bol u kosti…a evo hoće, svakog blagdana dok sam živa!
