Ja sam se školovala onih zlatnih 80-tih,poslije deficita prosvjetnih radnika,a prije nedostatka djece u našim klupama i zemlji…
nekako je svega bilo potaman i nekako baš na vakat.Jednom me učiteljica Slavica poslala da kupim vreću koncentrata i odnesem njenim kokama,moja mama je izišla iz računovodstva i srela me tako natovarenu.Pita zar nisam u razredu,ja kažem da sve gradivo znam,a mnogo se tučem pa učiteljica tako uništava stres u meni…djeca kod kuće pričaju sve o učiteljima,u školi mogu i prešutjeti situaciju iz kuće,pravi odgojitelji sve sami vide i osjete…tako je moja Slavica nekad imala učenika,a nekad irgeta,ovisno o mojim potrebama…sjećam se pisanih sastava,Veselinke Bulatović i njenih pohvala,Slobodana Šukovića i naših bilježnica kako odlaze preko vikenda u drvene barake na pregled,mene sretne ponedjeljkom dok mi se smije još jedna crvena,gizdava petica.. sjećam se i tužne mrlje,sprovoda nastavnika Mehe,nas izviđača u uniformama,limene glazbe i crne točke razlivene preko cijelog štafelaja grada…pamtim kao ubod nožem,svoju prvu objavljenu pjesmu s posvetom i svoj mali,osobni smak svijeta kad smo ispratili Danicu u Tivat,pred rat…pitam se,kako se moglo desiti da direktoricu Šeherzadu nikad nisam vidjela uistinu sretnu,kako provodi dane otkako je Dobro otišao za svojim lovcima i košnicama na neki bolji svijet…gleda li i ona školu i djecu s onog puta gdje joj je kuća i kojim nerado koračam prema groblju Carica…vidi li zastave,himne i kolone sretnih…vidi li naš šeher,sjeća li se one pune škole…i priča li moja direktorica…kao ja,kao Šeherzada…tisuću i jednu besanu noć…
