spot_img
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Sveti Anto Busovački

“Sveti Ante, ti nisi svetac jednoga mjesta ili zemlje. Ti si svetac gotovo čitavoga svijeta.” To se u Busovači itekako vidi…

Nisam istraživao fenomen hodočasničkog pješačenja u Srednjoj Bosni, ali je zasigurno stvar kojoj treba posvetiti pozornost. Površinski kvadraturom vrlo malo područje, a toliko mjesta u koja se hodočasti. I toliko osoba koje hodočaste. Deževice, Gospino Vrilo, Kalvarija, Podmilačje, Busovača jesu samo neka od mjesta u koja su, koliko je meni poznato, katolici ovih krajeva rado uistinu hodočastili.

Nekoliko desetaka kilometara po najvećoj žegi mnogima nije predstavljalo nikakav problem. Ni bolesnima ni zdravima, ni mladima ni starijima, ni djeci ni odraslima, ni muškarcima ni ženama. Većina potpuno bosi, na vrućem asfaltu ili tvrdoj i neugodnoj kaldrmi, po nekoliko sati, s krunicom u ruci. I tim hodočasnicima to je postalo normalno. Kretati se vrlo frekventnom cestom bez nogostupa uistinu je opasno, ali štovateljima svetoga Ante to se doima uobičajenim. “Žežinjati” (postiti o kruhu i vodi) i praviti velike napore da se stigne do svetoga Ante, ovim ljudima predstavlja ugodu. Štoviše, njima je to istinska radost.

A onda, kada stignu do svoga sveca, gledaš mlade i stare ljude kako zagrnu nogavice i golih koljena obilaze oko crk­ve. Ponekad vidiš da takvo obilaženje izaziva i krv, ali raširene ruke i krunica u njima potiskuju svaku bol. Zapravo oni kao da je ne osjećaju i o njoj ne razmišljaju. Njima je važno da ispune svoj zavjet. Da dođu do svetoga Ante, da “plate” misu ili zavjet, kleknu pred “pratra”, sudjeluju na svetoj misi, zaigraju kolo i sva bol i teret nestaje. Kao u trenu. I kad se vrate svojim kućama, nisu čangrizavi i ne traže da ih obitelj poštedi njihovih redovitih poslova. Kao da se uopće nisu umorili. I za njih vrijedi ona biblijska: “hode i ne more se”.

Sjećam se i rahmetli Vejsilovce. I ona bi pred blagdan svetoga Ante došla pokojnoj mami i rekla: “De, bona Mare, ponesi nešto svetom Anti. Plati misu i za moju čeljad. Išla bi’ ja s tobom, ali već sam stara i ne mogu više. A uvik mi je pomag’o.”

I tako kult svetoga Ante, kao što to i stoji zapisano u krunici njemu u čast, nije vezan uz jedan narod, jednu vjeru, jedan kraj. “Sveti Ante, ti nisi svetac jednoga mjesta ili zemlje. Ti si svetac gotovo čitavoga svijeta.” To se u Busovači itekako vidi.

Od 2014. godine hodočasnici imaju priliku pomoliti se pred novim brončanim kipom svetoga Ante, visokim preko dva metra, rad akademskog kipara Kuzme Kovačića. Kako mi reče sam autor: “Lik Sveca oblikovao sam po predodžbi koju o njegovom dragom liku nosim iz djetinjstva, liku kojeg sam gledao u malome molitveniku moje bake Jelene. Odjeven u redovnički habit, sveti Anto, kako ga zovu u Bosni, u naručju desnom rukom nosi dijete Isusa i knjigu Evanđelja, a njegova lijeva ruka, propovjedničkom gestom ispružena prema onome tko sluša, sugerira, kao i čitava impostacija i pokret kipa (iskorak desnom nogom), smisao njegova života, njegova propovjedničkog svjedočenja. Njegovo mlado lice obasjano je nutarnjom ljepotom žarke vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Isus istom gestom svoje desne ruke kao da govori skupa sa Svecem – da se čovjek po riječi spasi.”

Župa sv. Ante Padovanskog Busovača

Zato je sveti Anto svojevremeno (u godini velikoga Jubileja – 2000) posjetio dvije crk­ve u Bosni i Hercegovini posvećene njemu u čast. U Bugojnu i Busovači. Kad već toliki dolaze k njemu, odlučio je i on doći k njima. I nije se pokajao. Dočekalo ga je i srdačno (a kako drugačije u Bosni i može biti) primilo nekoliko tisuća vjernika želeći mu zahvaliti za sva dobročinstva koja od Boga primaju po njegovu zagovoru. Željeli su mu zahvaliti i što su se očuvali na tim područjima, usprkos svim politikama, isključivostima i problemima. Htjeli su obilaziti oko njegovih moćiju i poljubiti ih, dajući mu do znanja da se i danas uzdaju u njegov moćni zagovor. Htjeli su mu reći: “Vidiš ovu djecu: Ne daj da propadne itko od onih koje si nam dao. Vidiš ovu mladost: Prišapni Isusu da ih zadrži na ovim područjima, koja im stoljećima pripadaju. Vidiš ove obitelji: Pa velika je šteta da se razjedine zbog socijalne slike naše bijedne Busovače. Pomozi da više nitko ne mora ići ‘trbuhom za kruhom’. Vidiš ove naše starice i starce. Nije li žalosno da u ovoj dobi moraju gledati svoju djecu kako prodaju svoja imanja i odlaze sa svojih ognjišta…”

Sveti Anto, koji sada ovim velebnim kipom potvrđuješ svoju prisutnost među nama, ojačaj našu vjeru i probudi u nama nadu da “ako nas i otac i majka ostave”, naš nas Bog i ti kao njegov ugodnik, nikada ostaviti nećete. Mi ti kao tvoji štovatelji iskreno kažemo da bez tebe i tvoga moćnog zagovora ne možemo. Busovača bez tebe ne može. Jesi ti puno “popularniji” u Padovi, Lisabonu ili Zagrebu, ali oni možda mogu bez tebe. Ali, mi…

Spomenuti gradovi razvili bi možda svoj imidž i bez svetoga Ante, ali Busovača bez njega teško da bi nekome bila zanimljiva. Hodočasnicima sigurno ne.

Pa, dragi župniče, što prije uslikaj ovog svetog Antu i dijeli njegove sličice ljudima, kako bi još netko osim gospodina Kuzme Kovačića, gledajući “lice obasjano nutarnjom ljepotom žarke vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku”, poželio doći u Busovaču. Ali, ne toliko radi Busovače, već u prvom redu radi svetoga Ante u njoj. Pa neka se ubuduće govori “Sveti Anto Busovački”! (Autor: Fra Žarko Relota)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM