Provincija Bosna Srebrena plodna je svetošću, poput razgranata i krošnjasta stoljetnog stabla iz Isusove usporedbe, usprkos čestim burama i olujama, ili još bolje, zahvaljujući svojim burama i olujama. To vrijedi za sadašnju Provinciju, kao i za nekadašnju, povijesnu, koja je bila mnogo veća, duža i šira.
Piše: fra Slavko Topić
Svako dobro stablo rađa dobrim plodovima. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. (Mt 7,16.20)
Početke Bosne Srebrene vidimo u nekadašnjoj Bosanskoj vikariji, osnovanoj 1339., od koje su se, jedna za drugom u nadolazećim pastoralnim, povijesnim i drugim složenim životnim okolnostima, odvajale pojedine kustodije: Apulija (1446.), Ugarska (1447.), Dubrovačko-dalmatinska (1469.); zatim Bosna hrvatska i Bosna Srebrena 1514. godine. Obje su 1517. postale provincije. Nakon nepunih 100 godina od uzdignuća na razinu provincije, od Bosne Srebrene odvojile su se Bugarska kustodija (1624.) i Transilvanija (1640.). Budući da je još uvijek prostorom bila velika – prostirala se na području triju država – od nje su se odvojile Dalmatinska provincija (1735.) i Slavonija (1757.). Tako je Bosna Srebrena svedena na područje današnje Bosne i Hercegovine. Konačno se, 1852. godine, odvojila i Hercegovačka kustodija, koja je 1892. postala samostalna provincija.
Ostala je današnja Bosna Srebrena, uvijek časna, ponosna i plodna u svom poslanju i radu na bosanskoj njivi Gospodnjoj. Tako ovo veliko franjevačko stablo i svaka od današnjih franjevačkih provincija na našim prostorima, u svakom od spomenutih izdanaka, ima svoje brojne uzorne i vrle, svete likove. Posebno se osvrćemo na svetačke likove provincije Bosne Srebrene, ističući njihov svjedočki kršćanski i redovnički život. A na poseban ćemo način ukratko predstaviti uzoran lik fra Luje Zloušića, osvijetliti njegov primjeran (svetački!) životni put.
Uzorni bosanski franjevci
U današnjoj Bosni Srebrenoj značajan je popis uzornih i svetih franjevačkih svjedoka i mučenika. Daleko najveći broj njih jesu mučenici, koji nisu službeno proglašeni, ali su ubijeni iz mržnje prema Kristu i kršćanskoj vjeri (in odium fidei). To je 37 svećenika bosanskih franjevaca, ubijenih tijekom komunističke vladavine uz Drugi svjetski rat. U istom periodu ubijena su i devetorica bogoslova Bosne Srebrene i osmorica sjemeništaraca. U komunističkim zatvorima i od zatvorskih tortura umrla su još četvorica, ukupno dakle 58. U ratu 90-ih godina prošlog stoljeća ubijena su četvorica bosanskih franjevaca.
Ovdje svakako treba spomenuti i desetoricu hrabrih franjevca Bosne Srebrene, koji su, pomažuću bolesnicima sa zaraznim bolestima tijekom Drugog svjetskog rata i sami bili zaraženi i od toga su umrli. Takvih je bilo i u ranijoj povijesti Bosne Srebrene.
U osmanskoj povijesti Bosne Srebrene, koja se tiče i drugih spomenutih provincija (od 1450. do 1875.), ubijeno je 128 franjevaca u svim krajevima – prema dokumentima do kojih danas možemo doći, a o njima su pisali fra Ignacije Gavran, fra Marko Semren, fra Marijan Karaula i dr. Njima pribrajamo i posebno ističemo fra Vjeku Ćurića, koji je ubijen u Ruandi u Africi 1998. Dok se u toj zemlji rasplamsavao plemenski rat, gotovo su svi europski svećenici napustili zemlju da spase goli život. Fra Vjeko je hrabro ostao s narodom da pomiruje zavađene, hrani, brani i duhovno jača stotine tisuća Ruanđana. U tom je njegova posebna duhovna veličina! Ubijen je u jeku tog svog plemenitog svećeničkog rada i zalaganja. U Africi je poznat kao ruandski Oskar Schindler. Ivan Pavao II. spomenuo ga je na Trgu sv. Petra kao misionara i mučenika, koji je životom potvrdio i zapečatio svoje svećeničko i misionarsko poslanje.
Životni put fra Luje Zloušića
Fra Lujo Zloušić, krsnim imenom Ivan, rođen je u Varešu 8. prosinca 1895. U obiteljskom odgoju veliku je ulogu imala zajednička večernja molitva svih ukućana. Osnovnu školu fra Lujo je završio u Varešu, a potom je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju je pohađao od 1906. do 1915. Uvijek je bio odličan đak i pokazivao najbolje vladanje. U gimnaziji je bio pročelnik Marijine kongregacije i urednik đačkog lista Cvijet. Godinu novicijata proveo je Gučoj Gori od 1911. do 1912., uzevši redovničko ime: fra Ljudevit. Bogosloviju je studirao u Sarajevu od 1915. do 1918., a u jednom mandatu je bio pročelnik bogoslovskog Zbora Jukić. Mladu misu je proslavio u Varešu, 16. lipnja 1918.
Nakon toga, starješinstvo Provincije ga je poslalo na studij matematike i fizike u Beč. Odatle se zbog političkih promjena u Monarhiji brzo vratio u Zagreb, gdje je 1922. diplomirao matematiku i fiziku. Iste godine postavljen je za profesora matematike i fizike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i ondje proveo 47 godina, sve do svoje smrti 1969. Osim profesorske službe bio je odgojitelj u Sjemeništu, deset godina odgojitelj klerika, upravitelj Marijine kongregacije i ravnatelj Gimnazije. Obnašao je i visoke službe u svojoj Provinciji: triput je bio zamjenik provincijala, definitor, a bio je i vizitator u dalmatinskoj franjevačkoj Provinciji.
Sve do godinu dana prije smrti fra Lujo je bio aktivan, radin, vitalan. Početkom 1969. primio je zaštitnu injekciju protiv gripe, od koje se ozbiljno razbolio, dobio upalu pluća i srčane probleme, pa je oko šest tjedana proveo u bolnici u Sarajevu. Tijekom listopada, kao bolesnik, pripravio je predavanja za redovitu nastavu i napisao svoj zadnji članak o olovskim slikama. Preminuo je 25. listopada oko dva sata popodne, nakon kraće agonije, predavši se u Božje ruke.
Fra Lujin sprovod, upriličen 27. listopada 1969. u Visokom, bio je veličanstven. Osim velikog broja svećenika, a među njima su bili crkveni i redovnički poglavari, ispratili su ga brojni katolici i velik broj muslimana. Fra Lujo je samo privremeno počivao u visočkom groblju. Njegovo je tijelo 1971. preneseno u olovsku crkvu, koju je s mukom i ljubavlju sagradio.
Neumoran radnik
Fra Lujino je zanimanje i djelovanje bilo vrlo široko i raznoliko: bio je profesor i odgojitelj, svećenik, vodio je računa o izgradnji crkve Gospina svetišta u Olovu, pisao je i davao instrukcije iz matematike i fizike. Dok je bio djelatan kao profesor, ponekad bi imao i po 27 školskih sati tjedno. Predavanja je savjesno pripremao i srdačno izlagao. Ocjena bi mu uvijek bila na drugom mjestu: cijenio je trud i osobu.
Fra Lujina osobnost posebno je zasjala u odgojiteljskoj izvrsnosti. U službi odgojitelja proveo je 17 godina. Delikatna i zahtjevna briga za duhovni, studijski i ljudski napredak đaka i studenata zaokupljali su i punili fra Lujinu dušu i srce. Među đacima nije bio stražar ni sudac, već otac koji je tu da uvijek pomogne. Prema Bogu je imao strahopoštovanje, prema ljudima poštovanje, a pažljivo postupanje prema stvarima – uvijek uzdržljiv, taktičan, profinjen. U njegovu odgoju i nastupima bila je vidljiva ljubav. Oduševljenje za svećeničko i redovničko zvanje nenametljivo je prenosio na svoje đake. Odgajao je svojom osobom i svojim primjerom: živa vjera, sasvim istinit, pravedan, ponizan, prožet idealima – to je bila tajna njegova odgojiteljskog uspjeha.
Cijenio je i ljubio svoj profesorski i odgojiteljski rad, ali mu je prva ljubav bila svećenički rad za duše. U tome je bio neumoran. Odlazio bi tamo gdje je bilo najpotrebnije i najteže, osobito u poratno vrijeme. U tom svetom poslu nije žalio ni sebe ni svoje vrijeme. Gdje ga je samo smogao, uz tolike službe?
Ipak, glavna fra Lujina ljubav bila je i ostala prastaro Gospino svetište u Olovu. Fra Lujo je na svoj način postao simbol ovoga Svetišta, a ono simbolom njegove žarke ljubavi prema Isusu i Mariji, njegove zahvalnosti Nebeskoj Majci za milosti i čudesa koja je tu činila izmučenom narodu u teškim turskim vremenima. Napokon, Olovo je njegova žarka molitva i njegova pokora za Crkvu i Provinciju, za njezina tri odgojna zavoda, ujedno njegove tri ljubavi: sjemenište, bogosloviju i novicijat. Vodila ga je i želja da to Svetište oživi te da i nama danas bude duhovna snaga za život. U tom smislu Olovo je osjećao kao svoj osobni poziv: Olovo je njegov zavjet.
Fra Lujina propovijed uvijek je bila realna, bez kićenja, ali neodoljiva po uvjerenju kojim je govorio i životu koji je iza svega toga stajao. Vrlo često je posjećivao obitelji, osobito one u potrebi i bolesnike, noseći im Božje svjetlo i mir. Htio je približiti čovjeka Bogu i tako ga učiniti boljim. Njegovi posjeti i ljudski susreti u bilo kojoj prilici – na putu, u vlaku, u autobusu – mnogima su bili uporište vjere u Boga. Vrlo često je išao na sprovode, onako iz sevapa, govorio bi, pružajući pomoć svom bližnjemu u krajnjoj potrebi.
Fra Lujo je svoju jaku vjeru i svoju nadu i svoju ljubav, posebno prema Gospi, najbolje očitovao u gradnji olovske crkve, u periodu od 1929. do 1936. Potreba za izgradnjom nove crkve fra Luji je bila neodgodiva i neodoljiva. Sastavljen je odbor za gradnju, ali on nikad nije stvarno proradio, tako da je sav teret gradnje pao na fra Lujina ramena: od skupljanja novca do organiziranja radova. Olovska crkva je trajan spomen vjere, žrtve i ljubavi i jak molitveni vapaj Bogu po Gospi Olovskoj za nas danas i naše svjedočko kršćansko življenje ovdje u Bosni.
Visočani i mnogi drugi pamte fra Luju po mnogobrojnim instrukcijama, svima bez ikakve razlike na vjeru ili koje drugo stanje. Instrukcije su bile drugi fra Lujin školski program u nastavničkom radu. Broj učenika godinama se povećavao. Kroz fra Lujine instrukcije uspješno je moralo proći barem tisuću osoba kroz 25 godina njegova instrukcijskog zalaganja! Uz to, imao je sklonost i sposobnost za pisanje i žalio je što su ga u tome priječile mnogobrojne obveze. Ipak, u tom je ostavio lijep i važan doprinos, pišući članke i priloge: znanstvene i odgojne, o Olovu i o pojedinim dragim pokojnicima, u zahvalnosti i ljubavi.
Znakovi svetosti
Fra Lujo je svima ostao u sjećanju kao svetački lik. Promatramo li svetost kao osobnu zaljubljenost u Boga, očitovanu posebno kroz molitvu, kao uzorno kreposno življenje u herojskom stupnju, kao divnu ravnotežu izvanredne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Oni koji su s njim dugo živjeli svjedoče o trostrukoj fra Lujinoj svetosti. Njegova tipična krepost jest izdržljivost, strpljivost, ustrajnost. Stasom visok, od posta mršav, ali fizički i duševno izdržljiv i jak. Mogao je izdržati dugo bez vode i jela, bez sna i odmora. To mogu samo duše duhovno jake i motivirane. U reakciji brz, ali kontroliran, razborit, staložen. Post, molitva, rad i neumorna dobrota – to je fra Lujo.
Druga njegova velika krepost jest istinoljubivost. Istina je izvirala iz njegovih očiju i izlazila mu iz usta i vladanja. Duševno fin, diskretan, obziran i pažljiv – zato je svima bio drag i privlačan. Glavna fra Lujina krepost bila je pak pobožnost. Rastao je i stasao u duhu molitve. Doživljavao ju je kao svoje poslanje, ili još bolje, kao slanje u dobar i svet život. Živio je onako kako je molio. Po molitvi je rastao u svijesti o Božjoj dobroti i ljubavi i dobivao snagu za život. Molitvu je učio od svetog serafskog oca Franje, sv. Bone i drugih. Nastojao je kročiti njihovim stopama, stalno rastući u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kao svećenik uvijek je bio na raspolaganju za svete sakramente, odmah i neumorno. Ponizan, otvoren za druge, požrtvovan.
Fra Lujo je zaista blažen. A da to Bog potvrdi po svojoj Crkvi – ovisi o svima nama!
Sveci franjevačke baštine
U povijesti Bosne Srebrene posebno mjesto zauzimaju franjevci koji su proveli svet život. Od svetaca, koje danas časti Katolička Crkva, ističu se sveti fra Nikola Tavelić (†1391.), fra Deodat Aribert (†1391.), fra Ivan Kapistran (†1456.) i fra Jakov Markijski (†1476.) te blaženi fra Bernardin Amici (†1503). Iako službeno svetim nije proglašen nijedan član Bosne Srebrene podrijetlom iz Bosne, ovi su dio života proveli na njezinu teritoriju.
Ipak, do danas su pokrenuti postupci za proglašenje svetima trojice franjevaca Bosne Srebrene. To su fra Šimun Filipović (†1802.) i fra Augustin Augustinović (†1998.) iz Dubrava te fra Lovro Milanović (†1807.), rođen u Sarajevu. Oni su pokretanjem dijecezanskog postupka za kanonizaciju proglašeni Slugama Božjim, čime Crkva potvrđuje njihovo čašćenje.
Osim njih, postoji velik broj franjevaca Bosne Srebrene koji su preminuli na glasu svetosti (in fama sanctitatis), pa se u narodu već časte kao sveci. Između ostalih, to su fra Peregrin Saksonac (†1356.), fra Anđeo Zvizdović (†1498.), fra Matija Divković (†1631.), fra Mato Delivić (†1740.), fra Marijan Bogdanović (†1772.), fra Filip Lastrić (†1783.), fra Marko Dobretić (†1784.), fra Augustin Miletić (†1831.), fra Mijo Sučić (†1865.), fra Frano Zubić (†1871.), fra Paškal Vujičić (†1888.) i fra Lujo Zloušić (†1969.). Njima pribrajamo i posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić (†1478.), koja je bila trećoredica.
Od zaraznih bolesti, njegujući bolesnike, umrlo je 17 svećenika i time steklo naslov ispovjedaoci. Stradalnika Bosne Srebrene iz vremena bilo je 59, prije svega iz vremena komunizma. Posebno štovanje pripada mučenicima Bosne Srebrene, ubijenima iz mržnje prema vjeri (in odium fidei). Njih je ukupno 183, od čega pet biskupa i 164 svećenika. Većina ih je život izgubila živeći i radeći u Bosni za vrijeme osmanske uprave, na primjer fra Lovro Karaula (†1875.). Vjernički puk još se sjeća lika i djela fra Vjeke Ćurića, mučenika moderne povijesti Bosne Srebrene, koji je 1998. ubijen u Ruandi. (Danijel Stanić)
Izvor:
Svjetlo riječi
