U studentskom domu je petkom za ručak bila riba i kuhani krompir, za večeru palenta i čaša jogurta…
subotom sam se budila prije svitanja, razmišljala o kući, mami kako ide s pijace i kako jedva nosi teški kožni ceker…vadila je iz njega suhi sir, margarin, šlag i čokoladu za kuhanje, teleću jetricu…otklapala je valjnig da vidi jel kruh nadošao, vadila šest jaja da se zagriju za kolač…subota je i nema predavanja, neću ni ustajati dok se menza ne otvori…zauvijek sam zapamtila jelovnik u domu, kao što ljudi pamte satnicu u Njemačkoj sedamdesetih godina…Vedrana sam upoznala na drugoj godini, tad sam stanovala privatno u prizemlju obiteljske kuće Ferdinanda Zovke u Cimu ili Ilićima, ustvari na Bakšimu, u Barama, kraj šetališta braće Čatića, pored rijeke Radobolje…to mjesto ima sto adresa i naziva, danas se spominje u ružnom kontekstu preusmjeravanja rijeke zbog kuće Dragana Čovića, a za mene tu stanuje cijeli jedan svijet…pamtim i te dane, zaboravljanje gladi i posnih petaka, majke i oca, porijekla i puta na koji sam pošla…sjećam se samo ogoljene ljubavi, kože i kostiju, prašine na indeksu i povratnoj karti za Bosnu…o tome ne volim puno pisati, svaka predaja, usmena ili pismena mi izgleda kao da dijelim sjećanja s komadom hartije, s olovkom, sa ljudima..a žao mi…voljela bih da je to bila mala, mala ljubav, da može da preživi…idem se spremiti, pazarni je dan u gradu…
