Starica Marija

0
166
Ležeći u krevetu, slušala je crkvena zvona. Po zvuku tih zvona, znala je da je osam sati jer je bila Nedelja.

Nije joj se napuštala topla postelja, iako je po njenom svatanju, dan uveliko zagospodario, svojom svjetlosti. Osjeti malu grižnju savjesti, te pokrenu svoje staračko tijelo. Tiho stenjanje s blagim kašljem, poprati staričino kretanje. Kad je izašla iz kupaone, poče da se oblači za današnji dan i posjet koji je namjeravala da obavi. Obučena kleče ispred križa obješenog na zidu. Ispod križa nalazila se mala komoda a na njoj nekoliko slika. Lijevo od križa nešto niže spuštena visjela je uokvirena i požutjela ispisana jasnim tekstom stranica. Nakon molitve prije nego će se prekrstiti, njen pogled pade na taj požutjeli uokvireni tekst. Započinjao je riječima: ,, Molitva sv. Franje Asiškog – Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga i daj mi pravu vjeru, čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Amen.” Dalje je pisalo: ,, Svećenik u Katoličkoj crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda i stoga se obavezuje slaviti svetu misu, ispovijedati, davati oprost i druge sakramente ,, in persona Christi” te obavljati i pastoralne a ponekad i upravne poslove. Svi svećenici, bilo dijecezanski bilo redovnički ili monaški, svojim se poglavarima zavjetuju na celibat i poslušnost. Riječ ,,fratar” dolazi od riječi fraire i značenje joj je ,,brat”. Riječ je nastala osnivanjem prosjačkih redova (koji putuju i propovijedaju) u kasnom Srednjem vijeku i to uglavnom iz redova sv. Franje Asiškog i sv. Dominika. Svojim životom od pape odobrenom pravilu, prilagođenom vremenu u kojem žive, očituju bogatstvo kršćanske ljubavi. Zadaća im je moliti, pomagati siromahe, obilaziti, služiti i tješiti bolesne i nemoćne”. Starica je taj uokvireni tekst, još kao mlada kupila od nekog tezgara, koji je posjećivao crkvene skupove i prodavao slike svetaca no njoj je za oko zapao taj uokvireni tekst i ona ga je kupila. Iako tek polupismena, stalnim čitanjem tog teksta naučila ga je napamet. Zašto je voljela da nakon molitve, baci pogled na taj tekst ni njoj samoj nije bilo jasno ali to je postalo dio njene svakodnevice. Polako oslonivši se staračkom rukom na komodu, uspravi se na svoje klecave noge. U svojoj osami, ona se radovala nedjelji. Pored mise koja će je duhovno okrijepiti, vidjet će poznata lica a i ona nepoznata pričiniče joj radost i bar na neko vrijeme, otkloniti breme usamljeničkog života. S poznanicima nakon mise će progovoriti koju riječ, saslušati neku novost, kao i to, tko ih je napustio u proteklom tjednu, pa će za njega ili nju kod kuće tiho u noći izmoliti Očenaš za pokoj duše. Nakon skromnog doručka i popijene kave, uputi se seoskim putem, laganim nesigurnim korakom u pravcu crkve. Koračala je sitno i polako. Oni koji su prolazili kraj nje, pozdravljali su je sa – faljen Isus, a ona bi uzvraćala – uvijek faljen. – Kako si ti Marija? – upita je mlada susjeda žureći. – A kako ću biti, nekako proživljavam ove staračke dane. – Dobro si ti hvala Bogu. I ti malo do crkve? – Ma, ja, da se pomolim i da malo izađem. – Lijepo, vidječemo se još nakon mise. – Hoćemo ako Bog da – odgovori starica gledajući u susjedina leđa. Već i sam taj kratak razgovor, ozari staričino lice i izazva kod nje prikriven smiješak. Izgubivši iz vida susjetku starica iza sebe ću razgovor. Kratko se osvrnuvši, prepozna dvojicu susjeda, koje je poznavala od njihovih prvih napravljenih koraka pa do danas, kad su postali oženjeni ljudi a imali su i djecu. U selu su bili cijenjeni kao učeni ljudi. Iako je starica polagano starački išla, ta dvojica zaneseni razgovorom, nekako su se uvijek nalazili iza staričinih leđa, tako da je ona mogla da čuje svaku izgovorenu riječ. Prvi glas – fra Bojić, on je izdanak, najčasnije tradicije, nosi ulogu i usud angažiranog intelektualca, predstavnika sorte koja gotovo da je izumrla. Takav ne može ne pružiti otpor, takav dovodi u pitanje postojeći poredak i upušta se u radikalnu kritiku stvarnosti, takav je spreman žrtvovati vlastiti komoditet da bi se, svojim glasom, borio za bolje društvo. Drugi glas – to me podsjeća na nesretnog Nietzschea koji je postavio neki svoj ideal nadčovjeka, ispisao ga i oslikao svojim sumračnim posljednjim mislima. Iz njega je govorila velika pjesnička ljepota iz kraljevske visine i njegovom glasu se mnogi nisu mogli oteti. Pošto je njegov nadčovjek, više čovjek volje, bez drugih jednako razvijenih duševnih svojstava, nametnuo se društvu i poveo ljude u sumrak i propast. Ideje su postale tek nadgradnja na temeljima te nabujale volje. Taj nadčovjek pojavio se na vidiku, lišen svih visokih ideala, svih etičkih autoriteta, svega što se jednom smatralo božanskim i vrijednim da vodi čovječanstvo kroz mrak. Prvi glas – pusti ti Nietzschea, ono što bi nas Hrvate trebalo brinuti je njegov tekst koji između ostalog kaže:,, trenutno stanje u Republici Hrvatskoj u kojoj procesi reustašizacije zahvaćaju gotovo sve pore društva” zatim govori ,, da je nacionalizam najvažnije obilježje hrvatskog društva i uopće društava na ovim prostorima u cijeloj novijoj povijesti. Ona su bitno obilježena različitim oblicima ,, kućnih fašizama” koje je politički prilično jednostavno povezati u velike ,,nacionalne fašizme” i dugoročno ih odražavati”. Drugi glas – to je što bi rekao naš narod ,, mlaćenje prazne slame” i kad god se nešto loše želi reći o hrvatskom narodu tu su nacionalizam i fašizam. Ako imitiram tog tvog fra Bojića oslonio bi se na stari tekst koji kaže sljedeće: ,, Duhovni život u svom početku je stvar pojedinca a na samom kraju, stvar zajednice; za razliku od toga privredni život je obrnut; u svom početku je stvar zajednice a u svom krajnjem rezultatu stvar pojedinca. Država se ne bavi pojedincima koji su kao ljudi jednostavno drugima ekvivalentni, a s druge strane nema ona posla s jednom zajednicom, koja bi stajala iznad pojedinca, već sa takvom koja je zbir jednovrsni pojedinaca.A to znači da bitnost države, kakva nam je u budućnosti potrebna, leži u izravnanju gledišta između pojedinca i zajednice.” Prvi glas – ali ga ti sad zamuti. Drugi glas – isto kao i tvoj fra Bojić on bi trebao da se drži riječi koje je apostol Pavao zapisao u Galaćanima 5:24,25 : 24 Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama 25 Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha! Ne težimo za taštom slavom. – To bi on trebao imati na umu – završi drugi glas. – Uskoro ćemo vidjeti i čuti što mu je na umu – reče prvi glas. U kratkom pozdravu prođoše pored starice Marije. Ostavši sama na putu, starica uspori i onako spori joj korak. Obuze je neka tuga, neka nepoznata bol, uhvati je za srce. Od sveg tog dijaloga njoj su se u mozak urezale riječi : nacionalizam, fašizam a te riječi uvijek su u starici izazivali strah i tjerali je na suze. U onom dalekom ratu izgubila je čovjeka a u ovom nedavnom izgubila je sina. Što je fašizam, što je nacionalizam, ona to nije znala ali je znala da su joj muž i sin izgubili život zato što su bili Hrvati, što su bili katolici. To je znala kao i to da su bili pošteni ljudi. Sad bi ona u ovom trenutku zaplakala ali nije bilo više suza u njenom čemernom i patnjom ispunjenom oku. Bolno uzdahnu, shvativši da se nalazi ispred crkvenih vrata. Osjeti se nekako bijedno od tolikog neznanja na koje joj je iako nesvjesno ukazano. Umjesto da uđe u crkvu, okrenu se, te krenu nazad svom usamljeničkom domu. Pri toj pomisli potekoše joj zaboravljene suze. Odavno nisu tekle, takvim tokom. Mislila je da ih više nema. Tu sitnu zgurenu staricu, spazi mladi svećenik, sjedeći na klupi crkvenog parka, pripremajući se za večernju misu. Njegovu pažnju privuče to što se starica okrenu od crkvenih vrata, te on pohita za njom. Stigavši je blago joj spust ruku na staračko rame. Osjetivši taj dodir, ona zastade. Okrenu se brišući drhtavom rukom, uplakano lice. Uplaši se vidjevši da stoji pred svećenikom. On s naporom nadvlada tugu, vidjevši to staro suzama nakvašeno lice. Osmjehnu se. Taj osmjeh podsjeti staricu na unuka. To joj je od drugog sina, živjeli su u Australiji. Pobjegli od onih riječi koje je slušala na putu. – Faljen Isus – pozdravi je svećenik kroz osmjeh. – Uvijek hvaljen – odgovori Marija. – Vama mora da je loše, kad ne želite da prisustvujete, svetoj misi. – Nije to – pa nakon kraće stanke dodade postiđeno – već nešto drugo. – Što bi to moglo biti – opet kroz osmjeh upita svećenik. Nešto ljupko i prijatno na tom licu, natjera je da mu ispriča onako kako je umjela razgovor s puta. – To me je tako uplašilo a i zaboljelo da sam se plašila ući u crkvu, bojala sam se da ću ne daj Bože, još jednom čuti takav govor, slušati takve riječi, ja to ne bi mogla podnijeti – završi brišući suzne oči. On spozna tu tugu u njenim očima, prepozna duboko u njima bol, patnju kao i kajanje, zbog onog što je maloprije učinila. Ponovo joj suze orosiše lice i on svati da je u tim suzama, čitav njen život. Uze je ispod ruke i povede prema klupi koju je bio napustio. Kad su sjeli starica oslobođena straha ispriča mu svoj život. On otvori Bibliju, pročita riječi iz Otkrivenja 21:3.4. 3 Tad čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče :,, Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod i on sam Bog bit će s njima 4 On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.” Vidite Marija da nam Bog u budućnosti obećava jedan bolji i ljepši život, nije lako biti star i sam zato Bog i govori u Izaiji 46:4. 4 Do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati. Te riječi kao melem nađoše mjesta u staričinom srcu. Obrisa ponovo suzno lice, te tim istim drhtavim rukama pomilova svećenikove obraze. – Toliki je i moj unuk, nadam se da ću ga vidjeti ovog ljeta. Daleko su otišli u Australiju. – Dat će Bog da će te se vidjeti – reče svećenik. Crkva se odavno ispraznila. Sjedeći nisu primijetili ponosnu sjenku koja je prošla pored njih. U svom dostojanstvu nije primjećivala nikog i ništa osim sebe samog. Starica izrazi želju da već kad je došla, da uđe u crkvu i da se pomoli. Mladi svećenik joj rado otvori crkvena vrata. Nakon što se pomolila, ostavi prilog u kasu svetog Ante. Na rastanku zagrli svećenika te mu reče – doći ću na vašu misu. – Ako mognete, bit će mi drago da te vidim Marija. – Doći ću sigurno – reče Marija a nešto novo pojavi se na njenom licu, bila je radost koja je smekšala i ublažila bore na staračkom licu. – Bogu hvala – reče za sebe – baš lijepa Nedelja. Uputi se svom domu, svojim laganim sitnim korakom.

Volimjajce.com/Tonćo Ladan