Početna BIH Sretno u novo stoljeće

Sretno u novo stoljeće

0
Podijeli objavu
Svaka ustanova, institucija ili zajednica koja dočeka stoti rođendan, dostojna je sjećanja, pozornosti i poštovanja. Čovjek posebno.

Tako sam se i ja, s olovkom u ruci, našao u čitlučkom Gracu, pitomom i urbanom broćanskom mjestu, u kući Ante Pehara, prijatelja i pravoga domaćina.

Došao sam čestitati mu 101. rođendan i poželjeti sretan početak novoga stoljeća. Malo je ovakvih ljudi. Malo je onih s kojima, uz čašu domaćeg vina, možete razgovarati i, kao na vrpci, bez napora i zastajkivanja, vratiti sjećanje na jedno cijelo stoljeće. A u tom stoljeću i njegovu životu bilo je svega i svačega.

Mira i sloge među narodima – najmanje!

Oni koji slavljenika Antu bolje poznaju kažu kako je on čovjek koji nikada nije zakasnio i kojeg nitko nikada nije čekao. On je svoje godine, kažu, proveo u miru sa zemljom i nebom i svakim živim čovjekom.

I danas, u stotinu i prvoj godini života, navrijeme ustaje, obrije se, doručkuje, posluša prve vijesti, prelista dnevni tisak. Nakon jutarnjeg rituala, prošeće se do vrta da vidi kako raste ono što je zasadio.

Nije to potreba.

To je navika i način života.

Uvijek treba raditi onoliko koliko se može, govori i savjetuje svoju djecu, unuke i praunuke.

I prapraunuke.

Ima i njih!

Rijetkost je sresti čovjeka tako uljudna ponašanja. Nakon duljeg razgovora o svemu i svačemu, o godinama gladi i odrastanja, ratu i zarobljeništvu, ljubavi i podizanju obitelji (šestero djece, petnaestero unučadi, dvadesetero praunučadi i troje prapraunučadi), sugovornik se mora upitati – gdje je ovaj čovjek odrastao – u čitlučkom Gracu ili u nekoj diplomatskoj misiji u bijelom svijetu?!

Malo je ljudi koji u 101. godini života mogu uzeti knjigu, novine i čitati. Čitati bez naočala.

– Čitam ja svaku vašu kolumnu u Večernjem listu!

U tom času podiže čašu nazdraviti i staviti do znanja da razgovaram s čovjekom vesela duha, dobra vida i izvrsne memorije. Da bi me uvjerio u ono što priča, reče mi:

– Lijepo ste proljetos pisali o našem Brotnju, a ovih dana i o preranoj smrti dr. Milenka Brkića.

U jednom času, na licu čistom kao list papira, bez bora i nabora, pojavi se osmijeh i nešto veselija priča:

– Bila je u vašoj obitelji, Josipe, jedna djevojka koja mi se sviđala. Bila je lijepa i nekako drukčija. Mara joj je bilo ime! Jednom lijepom međugorskom Janjom zamalo se ne oženih. Bilo je to prije 80 godina.

Lijepe stvari se pamte.

S njima se i umire

– Vi ste, Ante, i u 101. godini kao stariji maloljetnik – našalih se.

– Tako je! Tako se i osjećam! – uzvrati mi.

– Da pričam sedam dana i sedam noći, ne bih mogao ispričati što sam proživio i što sam prošao u stoljeću koje sam ostavio iza sebe. Davno je bio 25. rujna 1917. S mojim rođenjem jedna imperija se raspadala. Brojila je svoje posljednje dane. Izdisala je na lijepom plavom Dunavu.

Nisam ni prohodao, a presvijetli car Franjo Josip i njegova monarhija nestali su s povijesne scene. Franjo otišao, a fra Didak se nastavio boriti protiv Pešte i Beča da hercegovačku djecu spasi od gladi i pomora. Eto, tako je kada tvojom zemljom upravlja i o tvojoj sudbini odlučuje netko drugi. Ne kaže se slučajno: “Sačuvaj me, Bože, kaosa, tuđeg reda i tuđe brige”.

Druga državna tvorevina – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca spremala se za dug i sretan život. Nije dugo izdržala. Njezine temelje poprskala je krv Stjepana Radića i kralja Aleksandra Karađorđevića. Bio je to početak nesporazuma koji će trajati. Tek što je postala punoljetna, zahvatio ju je požar II. svjetskog rata.

Nije preživjela.

Nije ni mogla preživjeti.

U njezinim temeljima ostali su teški nesporazumi.

U čitlučkom Gracu, Brotnju i cijeloj Hercegovini teško se živjelo – raspričao se djed Ante.

Sinovi Nikola i Ljubo slušaju stare obiteljske priče. Mate Lesko, prijatelj “od stoljeća sedmog”, smjestio se u udobnu fotelju, smješka se i bilježi poput uključenog diktafona. Neće pjesnik ništa propustiti. Zaboraviti, ni slučajno!

– Iz te tame, u vrtlogu svega i svačega, pojavila se Nezavisna Država Hrvatska. Kao dječak, s 23 godine, nisam ni znao što to znači. Svatko se radovao. Tako i ja. Tako i moji vršnjaci – mladi i neupućeni momci. Nije bilo radija, televizije, ni novina. Možda je i bolje. Kada krenu nesporazumi, svatko priča svoju priču. Svatko laže i zavodi! U ratu je, zna se, laž najubojitija istina!

Željena tvorevina – Nezavisna Država Hrvatska – sunovratila se u krvavom ratu. Tu nesreću preživio sam Božjom voljom. Nije – moj brat Nikola i 87 mojih mještana, mladih očeva i golobradih mladića. Njihova mladost rasula se po rovovima Bleiburškog polja. Za grob im se ne zna, niti se može znati. S bratom Slavkom prošao sam Križni put i našao se u Živinicama, u zatvoru u kojemu se kao lahor širio zadah smrti.

To su bili dani užasa. Tu, u tom zatvoru, logoru i klaonici bez suda i suca, ja i brat Slavko pravili smo plan kako se poubijati. Stat ćemo jedan uz drugoga, zagrliti se, oprostiti i pucati… Ti u mene, ja u tebe. Bog je htio da nam se takva prilika nije pružila. Kući sam došao kao avet. Zatekao sam zgarište. Osamdeset i sedam mještana, mladih očeva i mladića nije bilo. Tuga!

U svakoj kući po jedna ili dvije mlade udovice i puno male, tek rođene djece.

Netko mi je pričao kako je Vinko Nikolić, pjesnik i domoljub, napisao istinu: 10. travnja 1941. godine bio sam sretan, poletan i presretan, a samo dan kasnije – 11. travnja – bio sam razočaran. Slutio sam nesreću.

Došla je nova, obećavajuća tvorevina. Došla je Federativna Narodna Republika Jugoslavija.

Ovdje, u mome kraju i za moga života, sadio se duhan. Danas manje ili nikako. Od duhana se živjelo – kako-tako.

Uzgajala se i vinova loza. Težak je to i nesiguran posao. Ali, opet, mora se napraviti koja kapljica vina i rakije. Čime proslaviti rođenja, krštenja, Uskrs, Božić, blagdane, svadbe i svaku drugu prigodu. Vrijedni su ovdje ljudi. I od ljutog krša otkinut će i stvoriti komadić zemlje.

Postoje vremena koja je nekada teško razumjeti. Postoje i ljudi čija je nastojanja teško prihvatiti. Ali, ipak, i to vrijeme i te ljude treba razumjeti. Nikoga ne treba osuđivati. Nikoga ne treba odbacivati – mudro govori i savjetuje čovjek koji je u svom životu prošao pet državnih tvorevina. Ovdje, u blizini moje kuće, u godinama, ni sam ne znam kako bih ih nazvao, na asfaltnom proširenju ogradiše mali prostor, nasuše humsku zemlju i posadiše 88 ruža. Jedna ruža za jednu godinu života maršala Tita. Raspade se i ta obećavajuća tvorevina.

Maršal ode u zaborav.

Usahnu park.

Uvenuše i ruže.

I opet – ništa!

Eto, na tom ograđenom mjestu, bilo bi pravo i pravično obilježiti sjećanje na 87 mladih očeva i mladića koji su nestali u II. svjetskom ratu, još više u njegovu poraću. Takve i tolike žrtve moraju živjeti u kolektivnom sjećanju. Na tome ograđenom mjestu, svake godine, na Dan mrtvih, umjesto 88 crvenih ruža, trebalo bi zapaliti 87 svijeća. Još se maršal u grobu ni ohladio nije (1981.), pođe kolona tenkova, haubica, svakakvih vozila, strojeva i mutnih planova, preko Mostara, put Kupresa i Splita. Mladost se uzjogunila. Puške se kupuju. Tko jednu, tko dvije. Nek’ se nađe! Na vrata našeg kraja ponovno su pokucala zla vremena. Slušam i gledam kako omladina ide braniti Dubrovnik i Vukovar. Mladi ljudi kao guske srljaju u neizvjesnost. Nikome se ništa nije moglo reći. Nitko nije želio poslušati savjet. Novine su zlo i nesreća. Pišu samo o ružnim stvarima. Valjda od toga žive. Nitko nije došao do mene da mu kažem kako u mom mjestu žive Sudari, pravoslavne obitelji. Za vrijeme I. i II. svjetskog rata i ovog trećeg “bjelosvjetskog”, nitko od njih nije stradao. Kada smo opravljali naše kuće, opravljali smo i njihove. Živimo kao velika obitelj. O tome treba pisati. O tim mladim ljudima treba pričati.

Sjedim onemoćao, pitam se – čeka li ovu mladost sudbina nas koji smo, s prvim danima punoljetnosti, morali poći tamo kuda nas je vlast pozvala. U sebi sam tiho molio i ponavljao što sam od svoje majke bezbroj puta čuo: “Rata, kuge i zle godine, sačuvaj nas, Gospodine”.

U tom sveopćem košmaru na vidiku se pojavi nova tvorevina. Pojavi se Herceg Bosna. Prava država. Što će nam veća!, mislio sam.

Eto, i nju, ni krivu, ni dužnu, ukinuše.

Nitko nas ni za što nije pitao…

Čudna vremena jednoga čudnog stoljeća.

Opet u ništa!

Svaki put – u ništa, kako kažu sinjski alkari kada kopljem promaše cilj.

Sjedim, razmišljam i pitam se – kakva je to ljubav koja našim krajem brodi cijelo stoljeće, čista kao suza i čvrsta kao kamen hercegovački, a da zauzvrat ne dobije ništa?

Ništa, osim prijezira!

Strah me je dolazećega vremena!

S pogledom prikovanim u jednu točku, skupljenih obrva i zaleđena pogleda, priča mi čovjek u 101. godini života.

Priča čovjek vremena i nevremena.

To je priča koju treba čuti, upamtiti i zabilježiti.

Podijeli objavu