Početna BIH Smrt radnim mjestima! Živjeli poslovi!

Smrt radnim mjestima! Živjeli poslovi!

0
Podijeli objavu
Kakva je uopšte razlika između radnih mjesta i poslova i čemu takvo ogorčenje u naslovu, i sam bih se pitao da sam na mjestu čitaoca. Razlika je u značenju, suštini, percepciji, u shvatanju rada i radnih obaveza. Razlika je u načinu razmišljanja.

Radno mjesto je statičan pojam. Radna pozicija koja podrazumjeva fizičko prisustvo na nekom mjestu i dobijanje plate za to. Ono ne podrazumjeva nužno sam rad i rezultat toga rada. U okruženju u kojem se posao naziva radnim mjestom se ne priča o radnim normama, efektivnosti, efikasnosti. Tu su teme kartice, prijava ulaska, odjava na izlasku, portir i njegova kućica, rampa, sjedenje, buljenje u ekran, glumljenje zauzetosti. Radno mjesto je doživotno. Posao se stalno i iznova obnavlja i zaslužuje. Na radnom mjestu je dovoljno fizičko prisustvo, na poslu treba raditi. Na radnom mjestu se ne treba usavršavati, na poslu treba. Radno mjesto je zona komfora. Posao je proaktivno djelovanje. Radno mjesto i posao nisu samo riječi, to je stanje uma. Radno mjesto je kolektivna iluzija, posao je realnost.
Izvor: Nikola Kužet Blog / LINK


Riječi su vrlo moćne. Politički sistemi vješto koriste specifične riječi i jezičke konstrukcije da bi manipulisali masama. Sličnu stvar rade i mnoge kompanije u marketinškim kampanjama. Totalitarni režimi su išli tako daleko da su određene riječi zabranjivali. Smatrali su da će prestankom njihove upotrebe i sam pojam koji opisuju vremenom iščeznuti kao ideja. U engleskom jeziku posao se kaže „job“. Najbliži pojam radnom mjestu bili bi „job position“ ili „job description“ ali u engleskom se to prevodi kao  opis posla ili radnog mjesta. Moglo bi se reći i working place, ali to je već radni prostor, odnosno fizička dimenzija.
Primjećujete li razliku? Ne postoji radno mjesto kao posao. Slično je uNjemačkom. Nijemci posao zovu Arbeit. Doslovno rad. Postoji i riječ Arbeitsplatz koja bi se mogla prevesti kao radno mjesto, ali to je statistički pojam. Nikome ne bi palo na pamet da traži Arbeitsplatz, traži se Arbeit. Jezik značajno određuje i formira naciju, ne samo u etničkom i folklornom
već i u civilizacijskom, socijalnom i kao što vidimo i ekonomskom smislu.
Ne moram napominjati kakav odnos prema radu imaju nacije koje govore germanskim jezicima za razliku od onih koje govore slavenskim jezicima.
Na Balkanu političari uporno obećavaju radna mjesta. To im se, izgleda, više uklapa u kampanju nego da objašnjavaju glasačima da bi trebali raditi. Ni jedna stranka ne nudi poslove, sve nude radna mjesta. Što je najčudnije, radna mjesta obećavaju i lideri desno
orijentisanih, konzervativnih stranaka koji bi prema nekakvom pravilu trebali poznavati razliku. Ali, znate kako je, idu izbori, nema se sad vremena za edukaciju naroda, idemo uzeti vlast pa ćemo se kasnije sa tim baviti. I tako u krug, decenije prolaze, a vapaj za radnim mjestima ne jenjava. To je klasičan populizam i najgore dodvoravanje glasačima čak i kada se radi o evidentnoj iluziji.
Iskreno mi je žao ljudi koji žive u zabludi. Žao mi je što ih varaju decenijama, a niko da im kaže istinu. 
Radnici propalog preduzeća traže da im se isplate plate za četiri godine kada su
dolazili na svoja radna mjesta. Radili nisu. Ostali su bez sirovina, mašine su stajale ugašene, a oni su uporno dolazili na svoja radna mjesta, čekirali se na portirnici, provodili tamo osam sati dnevno, četrdeset sati sedmično i smatrali da je to dovoljno da im neko isplati plate. Ko? Odakle? Plate za šta? Za fizičko prisustvo? Grijanje stolica? Ako ih pitate kako mogu očekivati platu samo zato što su dolazili na radna mjesta, a nisu zapravo i radili, reći će vam da se ne razlikuju od političara i velikog dijela zaposlenih u javnoj upravi. I u pravu su. Nisu oni krivi što su stvari naopako postavljene. I ne treba da jedini ispaštaju. Zašto bi samo oni bili žrtve nakardnog sistema? Nemaju ni političari radnu normu. Nikom ne odgovaraju za rezultate, nemaju obavezu ispuniti predizborna obećanja, a ljudi i dalje glasaju za njih, njihove partije i njihove sulude i neostvarive ideje kao što je utopija sa radnim mjestima u kapitalizmu u 21. vijeku.

Kad malo razmislim, ipak mi se čini da naš čovjek dobro poznaje razliku između radnog mjesta i posla. Samo radi ono što je uvijek znao vrhunski da radi. Pravi se lud i traži svoje mjesto pod suncem. U ovom slučaju mjesto pod suncem je što manje raditi, a dobiti što je moguće više. Zna naš čovjek da u Njemačkoj nema radnih mjesta, da se tamo mora raditi. I spreman je da tamo zapne i oznoji se. Ali ne i ovdje. On mašta o poslu u Njemačkoj, a radnom mjestu kod kuće.
Zašto je to tako? Pa zato što je čovjek biće koje se nevjerovatno brzo adaptira na okolinu i onda iz te okoline maksimalno crpi resurse. U Njemačkoj adaptacija znači posao, na Balkanu adaptacija znači radno mjesto. U Njemačkoj posao znači rad, na Balkanu znači radno mjesto na kojem je dovoljno fizičko prisustvo. U Japanu, na primjer, adaptacija podrazumjeva stalno usavršavanje i napredovanje. Oni to zovu kaizen. Niti jedan drugi svjetski jezik nema takvu riječ.
Zamislite, na japanskom „kaizen“, a na našem „stalno i neprestano usavršavanje i napredovanje kroz rad“. To je moć riječi i jezika. Kaizen filosofija je duboko ukorjenjena u japanskoj ekonomiji.

Radno mjesto je jedan od brojnih recidiva prošlog političkog sistema koji nas je kao naciju okupao, nahranio, podučio koječemu, ali i usadio mnoge pogrešne stavove i vjerovanja. Mada i socijalizam je vrlo dobro poznavao radnu normu i slavio pregaoce i one koji rade više od drugih, poput Alije Sirotanovića u SFRJ i njemu sličnih heroja rada u drugim bivšim socijalističkim državama. Moj djed je, na primjer, bio nosilac ordena rada, vrlo cijenjenog odlikovanja u to vrijeme. Ovo što danas imamo je neki hibrid degenerisanog socijalizma i istočno-evropskog neoliberalnog kapitalizma koji ne može ni izumrijeti ni evoluirati.

E sad, ozbiljan problem koji prijeti da ugrozi ovaj naš nakardni eko-sistem je globalizacija. Svijet se smanjuje, razlike se izjednačavaju, nacije napreduju, države se grade i razvijaju. Već se sad vidi koliko zaostajemo i za zemljama koje su nam nekad bile iza leđa, a naročito za visoko razvijenim državama i regijama. Rat je mogao biti izgovor prije deset ili dvadeset godina, ali danas taj alibi više ne vrijedi.

I kako sad pojam „radno mjesto“ uklopiti u digitalno doba kada se sve više poslova radi sa daljine, kada fizičko prisustvo na mističnom radnom mjestu postaje nebitno. Kako takav posao uglaviti u pojam radnog mjesta kad sve više tehnoloških stručnjaka živi i radi kao digitalni nomadi. Razumijem da većina radno sposobnih ljudi na Balkanu ne može ni da mašta o takvim poslovima, ali treba imati odgovornosti prema djeci i budućim generacijama. Kako će se oni uklopiti u digitalan svijet 21. vijeka ako budu tražili radna mjesta kao njihovi roditelji?

Nekad je patriotizam podrazumijevao spremnost za odlazak u rat, nacionalne sportske uspjehe, grupno pjevanje himne i mahanje zastavama. Moderni patriotizam je dobar posao, plaćanje poreza, ulaganje u obrazovanje, briga za okolinu, recikliranje otpada, dobri odnosi u lokalnoj zajednici, visoke moralne vrijednosti. Kad ćemo to kao nacija shvatiti do nas je. Ne treba čekati političke elite da uvedu te promjene. Njima je dobro i ovako. Zapravo, ovo i jeste njihov teren i njihov sistem koji su sebi izgradili. Naš nije. Mi svoj tek trebamo stvoriti.
Koliko će ovaj matriks u kojem živimo još potrajati zavisi od nas i naše spremnosti da se mijenjamo, a mijenjati trebamo vokabular, način razmišljanja i radne navike. Za početak, predlažem da termin „radno mjesto“  zamijenimo sa „posao“. Nije to neki veliki korak, ali je neophodan.

Podijeli objavu