Put križa

0
124
Nekoliko puta je postrojba Specijalne policije i SIPA dolazila obaviti pretres i raciju u mojoj kući, zbog nečasnih poslova mog brata…razvaljivali su vrata i ulazili, mene je budio užasan zvuk povika “policija”, lupanje kroz kuću i njihovo raspoređivanje.

Izvukli bi me iz postelje, naredili da ležim na podu s glavom prema dole, čizmom raširili noge i pretresli…ležala sam na podu, vrata su bila otvorena, vani je bilo debelih minusa…srce mi je bilo u grlu, a grlo suho kaobarut, gledala sam samo u mamu i molila da izdrži…pretresali bi sve, kuću i avliju, tavan i korito rijeke pored kuće, svaku prljavu čarapu, kesicu faširanog u škrinji…izuzimali su stvari, moje i mamine, brat već dugu nije živio s nama, ali mi smo obitelj…počelo je sve češće, imala sam osjećaj da kako krenu put Lašvanske Doline, prvo svrate meni, kao naši ljudi na janjetinu u Jablanici…počela sam pripremati kuću za njih, uredila ladice, kupala se i brijala noge svaki dan, navijala sat u pola pet da ih dočekam budna jer sam saznala da ne provaljuju prije pet ujutro…sjedila sam na minderu, u lijepoj novoj piđami za goste, jedino sam još u to vidjela smisla ulagati novac, mobitele i kompjutere nije bilo smisla više kupovati…bila sam puna gorčine i tuge, ponekad srdžbe i prkosa…štimala sam se za raciju kao za prvu bračnu noć…da me zateknu budnu, čistu i hrabru…onda mi je na pamet pao Isus, prilika u kojoj su njega zatekli kad su došli da ga vode na Križni put, molio je u Maslinskoj gori i bio na koljenima, drhtao je i tad mi se najviše približio kao čovjek…po strahu i poniznosti…ljudsko je koljeno najveći zglob u tijelu, važniji od kukova i od svih kostiju što bole…klekni i moli da spasiš dušu, stvari su tu da posluže i mogu se kupiti nove…Maslinsku goru su otkupili Hrvati, bila je u rukama okupatorske vojske u 17. stoljeću, kroz nju danas teku kolone hodočasnika, onih koji kao i ja vjeruju da je kleknuti i moliti jedino što pomaže u svaki teški i policijski sat…