Ako u strahu od modificirane hrane i onoga što se prodaje na tržnicama i u trgovinama, uz lokalne i magistralne ceste za vrijeme turističke sezone, u svome vrtu posadimo povrće ili nešto trajnije sadnice, prema njihovim potrebama moramo se s pažnjom odnositi. S vremena na vrijeme, oko njih treba raditi. Moramo ih zalijevati, plijeviti i okopavati.
Moramo im pokazati pažnju i određenu ljubav da bi nam one, kada za to dođe vrijeme, uzvratile čistim, ekološki zdravim plodom. Nijedna etapa njihova odrastanja ne može se zanemariti. Ako ih ne budemo zalijevali, plijevili i okopavali, stabljika će venuti, osušit će se i ploda neće biti. Tako je i u svakom drugom suodnosu: onom među državama, manjim zajednicama i ljudima ponaosob. Ako se međusobni odnosi ne poštuju, među državama može izbiti rat, među manjim zajednicama prekid političkih i gospodarskih odnosa, a među ljudima – nestanak prijateljstva.
U cijelom svijetu sve je čvrsto i tajanstveno usklađeno. Taj mistični sklad često je ljudskom oku nevidljiv, zdravom razumu neshvatljiv. Nedokučiv. Nestankom malih, sićušnih pčela – pčela radilica i trutova, njihova parenja i oprašivanja, nestala bi naša civilizacija – tvrde ozbiljni znanstvenici.
Bez pčela, njihova zujanja i oblijetanja, za nekoliko tjedana cijeli svijet bio bi suha, krhka i beživotna grana. Takvo uništenje ne može izazvati atomska bomba.
Eto, male sićušne pčele – mogu!
Prije nekoliko dana u oči mi upade jedna televizijska reklama. U tradicionalnoj nošnji beduin ide kroz pustinju, jaše na devi na čijoj stražnjici, uz sam rep, stoji velika reklama Coca Cole. Tog istog dana nađoh se na vrhu zelenilom raskošne planine Vlašić. U hotelu Blanca, na prvoj jutarnjoj kavi, za susjednim stolom sjedi arapska obitelj: otac, troje djece i mlađa žena, supruga i majka, odjevena po strogim pravilima dalekog arapskog Istoka. U rukama imaju prijenosna računala i mobilne telefone. Za stolom vlada red. Ne vidim što pišu. Ne razumijem što govore. Tihi su, pristojni i civilizirani ljudi. Preko oka, s vremena na vrijeme, na zaslonu njihovih aparata smjenjuju se slike nepoznatih predjela i likovi odjeveni kao ova mlada žena za susjednim stolom.
Promatrajući ovu obitelj razmišljao sam, i ponovno, po tko zna koji put, postao svjestan da živimo u vremenu globalne civilizacije. Jer, u isto vrijeme moguće je vidjeti devu i pustinju, beduina i njegovu odjeću, predjele Pakistana i Sirije, daleke Afrike i još dalje Azije, a za susjednim stolom družiti se s arapskom obitelji koja se odmara na Vlašiću i traga za novim životnim prostorom.
U njihovu “vrtu” zavladao je kaos. Zašto?
Etape plemenskog odrastanja zanemarene su, iznevjerene i obmanute. Vođen pohlepom, kolonizator njihove prostore nije “zalijevao” nego isisavao. On ih nije “okopavao”, nego iz njegove utrobe izvlačio sve što se izvući moglo.
Zahvaljujući golemom razvoju znanosti, prvi put nakon milijun godina postojanja ljudskog roda, naš planet okružen je i povezan jedinstvenom civilizacijom. Čitav svijet pokriven je mrežom telekomunikacijskih niti, premrežen nevidljivim kapilarima kroz koje, munjevitom brzinom, struje ne samo najrazličitije informacije i fotografije, već i modeli socijalnog, političkog i kulturnog života različitih naroda. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, prepiska među ljudima odvija se brzinom svjetlosti. Tijekom jednoga dana putnik namjernik može stići s kraja na kraj svijeta. Ujutro, u mostarskoj zračnoj luci može popiti kavu, ručati u Beču ili Frankfurtu, večerati u Torontu, Pekingu ili Sydneyju, svejedno je.
Sve je moguće!
Svijet se izmiješao i isprepleo. Puno virtualnih stvari ne može se ni vidjeti. Jedan domišljati mešetar iz Singapura – o tome se pisalo i pričalo – uspješno je obavio sumnjivu transakciju i istoga dana, na drugome kraju svijeta, udaljenom tisuće kilometara, “srušio” moćnu, uglednu banku.
Prije nekog vremena u moj ured došao je jedan ushićeni gospodin.
Dok je stajao i tražio pogodno mjesto na koje će sjesti, na stol izbaci svežanj dokumenata: oporuku srodnika, trgovca rudnim blagom u Čileu, ostavinsko rješenje tamošnjeg suda, rješenje Ministarstva pravosuđa, Ministarstva financija i konačno – odluku Središnje čileanske banke kojom je dopušten transfer novca u inozemstvo. Na njegovo ime i na njegovu posušku adresu.
Gledao sam jedno pa drugo rješenje i divio se visokom stupnju pismenosti.
Svaki dokument je uredno protokoliran, ovjeren živim i suhim pečatima, potpisima uređujućih sudaca, resornih ministara i, na koncu, nadovjeren po mjesnom javnobilježničkom uredu. Moj klijent trebao je naslijediti bliskog srodnika i riješiti svoje i životne nevolje šireg obiteljskog okruženja.
Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i “svjetlosnom” načinu komuniciranja, uz pomoć Veleposlanstva naše zemlje i jednog tamošnjeg odvjetničkog ureda, sve je provjereno za nekoliko dana. Na žalost moga klijenta, razotkrivena je vješta prijevara. Ushićeni gospodin ostao je bez snova o velikom naslijeđu, ali na njegovu sreću – ostao je sa svežnjem novca koji je skupio da bi platio usluge vještih prevaranata.
Nekoliko trenutaka koje je proveo u hitnoj pomoći i nekoliko tableta za smirenje nisu ništa u odnosu na pakao koji bi ga snašao da je sjeo u zrakoplov i otišao u daleki Santiago de Chile.
Europska unija
Čovječanstvo se tijekom milijuna godina razvijalo u okruženju različitih civilizacija i kultura koje su postupno, opet na vrlo različite načine, oblikovale ljudsko mišljenje i ponašanje. Zato suvremena svjetska civilizacija pod svojom opnom prikriva različitost kultura, vjerskih svjetova, povijesnih tradicija i oblikovanih životnih stavova. To što je “ispod nje”, što je skriveno, u nevrijeme se zna probuditi i tražiti svoje pravo na samostalan život.
Dok se Europa, Stara dama, iz “petnih žila” trudi prihvatiti jedinstvene civilizacijske navike, istovremeno, očito je, teče drugi proturječan proces. Oživljavaju drevne kolonijalne navike koje traže prostor za novi život, za ono što je njihova povijest i tradicija. Ne može se svatko iz zagrljaja Europske unije istrgnuti bez gubitaka i ozbiljnih posljedica. To pravo pripada velikim, povijesnim narodima. Ne može se svaka kotlina nazvati Ujedinjeno Kraljevstvo. Drevna pučka uzrečica kaže:
Što je dopušteno bogovima, nije volovima.
Najopasnije stanje je kada se ispod zajedničke civilizacijske opne počnu buditi mali narodi, kada oni opterećeni svojom patnjom počnu ispravljati “krive Drine” i tražiti prostor svoje neovisnosti. Danas se najodlučnije javljaju Mađari, sutra će Poljaci, Slovaci i Katalonci. U minulom dvadesetom stoljeću, skupinu srodnih slavenskih naroda, pod geslom “bratstva i jedinstva”, pokušalo se ujediniti na određenom geopolitičkom prostoru.
Uzalud!
Kada je pukla nevidljiva univerzalna opna, na sve strane dogodili su se stravični zločini. Zašto? Zato što se na našim prostorima prošlost ponavlja, što ona nije magistra vitae i što ona, po starim ideološkim pravcima, ruši sve pred sobom.
Svake, pa tako i ove godine, u proljeće i s početka ljeta, u najljepša godišnja doba, kada se priroda budi i lipe cvatu, sjećamo se prošlosti koja nikome ne može biti izvor nadahnuća i ponosa.
U svibnju se sjećamo bleiburških stradanja, u lipnju Jadovnog, u srpnju genocida u Srebrenici.
Ova sjećanja zazivaju molitvu i nadu da se to nikada više ne ponovi. E, da bi se ova molitva uslišila i nada ispunila prostore Balkanskog poluotoka, potrebno je temeljito provjetriti i prozračiti novim odnosima.
Vjetrovi s Bospora neće rastjerati tamu po Mostaru. Neće ni po Bosni, umornoj, poniženoj i iscrpljenoj starici, koja samo što oči nije sklopila. Mir je moguće pronaći u zajednici prosvijećenih europskih naroda. Put prema takvoj zajednici iznutra je isprepleten, a izvana zamršen.
Ako se ne pronađe pravac spasa i izlaska iz začaranog labirinta, teško će ova zemlja ostati ono što jest i što bi trebala biti.
Vrijeme je na izmaku!
Izvor: Večernji list
