“Rat još nije završio, moj prijatelju, samo se vodi drugim sredstvima”
Ubojstvo u Busovači na koncu je riješeno, počinitelj priveden i osuđen, ali brojna su pitanja ostala otvorena. Svatko ima svoju istinu…
Ovih dana mi je do ruku dopao jedan zanimljiv roman. Obično ne predstavljam književna djela znajući da za to nemam kompetencije, ali ovaj put moram napraviti iznimku.
Radi se o romanu “Ubojstvo u Busovači”, književnika iz Viteza Željka Kocaja. Roman je objavljen u nakladi Matice hrvatske, Ogranak Čitluk. Zašto pravim iznimku? Zbog toga što me ovaj roman zatekao svojom aktualnošću. Iako je radnja smještena u Busovaču 2005. godine, kao da je pisan danas, za ovo naše aktualno vrijeme. Sva pitanja koja roman otvara aktualnija su nego prije. Bolje je reći da autor pitanje i ne otvara, nego nas još jednom podsjeća na njih i podsjeća da su aktualna i nakon dvadeset i više godina koliko je prošlo od proteklog rata u BiH.
Krimi roman
Autor nas na samom početku upoznaje s tim da je pisan na temelju istinitih događaja i novinskih člana koje su o tim događajima objavili dnevni listovi. Forma krimi romana i istraživatelja priča samo su podloga za ono što je autor htio reći o našoj aktualnoj, tegobnoj stvarnosti, osobito o tegobnom položaju Hrvata središnje Bosne (“teško nama ako nam je preostalo još jedino uzdati se u Božju providnost…”). Istraga jednog ubojstva prigoda je da autor kroz svoje likove postavi cijeli niz pitanja o našoj stvarnosti, o našim političkim prijeporima, našoj opterećenosti prošlošću i blijedom nadom u bolju budućnost. Kroz priču o istrazi okrutnog ubojstva jedne žene, on nas, između ostaloga, upozorava: “Rat još nije završio, moj prijatelju, samo se vodi drugim sredstvima.”
Autor govori, prije svega, o središnjoj Bosni ali jasno sagledava širi okvir u kojem naša država danas funkcionira. On traga i za mogućnošću suživota i pokušava naći odgovore na to je li suživot moguć, je li zlo u Bosni iskonsko i zadano, kako na njega naći odgovor i ima li izlaza iz političke slijepe ulice u koju je cijela zemlja zapala. Sam autor daje odgovore na sva postavljena pitanja, ali su ti odgovori implicitni i morate ih tražiti između redova ovog zanimljivog akribičnog štiva.
Roman je pisan jednostavnim jezikom i stilom lakim za čitanje, pun je narodnih umotvorina i vrckavih šala, ali i analitičkih društveno-ekonomskih osvrta i razmišljanja o svijetu i životu, osobito o zločinu u ratu i zločinu kao datosti pomjerenog uma. Nije u ovom romanu riječ o zločinu i kazni, nego o zločinu i pravdi. Iako nigdje ne spominje pravdu kakvom se bavi Haaški tribunal, autor se bavi pitanjem što je to zločin uopće i što je pravda uopće. Nije li za sve nas i danas aktualno upravo pitanje zločina i pravde? A da pravda zna biti slijepa i nepravedna, to nam je svima poznato.
O našoj stvarnosti pisali su mnogi pisci na ovaj ili onaj način, ali Kocajev roman zaokupio me aktualnošću teme i pitanja koja je u ovom romanu postavio sebi i čitatelju.
“Autor analizira i stanje provincijalne sredine u kojoj živi, upuštajući se u sociološke analize. Pisan je jednostavnim jezikom i stilom lakim za čitanje, pun narodnih umotvorina i šala.”
U velikoj mjeri ta su pitanja traganje ili želja za korektnim političkim rješenjem, ponajviše hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini, koje bi nam konačno moglo donijeti toliko željenu političku stabilnost u našoj zemlji i rješavanje svih onih pitanja kojima bi se ozbiljna vlast trebala baviti: ekonomskim razvitkom i prosperitetom države potaknutim ravnopravnošću konstitutivnih naroda u njoj.
“Samom logikom istrage autor analizira i stanje provincijalne sredine u kojoj živi, upuštajući se u sociološke i politološke analize okruženja, neminovno analizirajući i širu sliku zemlje u kojoj živi… Usporedno s istragom konkretnog zločina, širi se i istraga i potraga za odgovorima na pitanja o životu u Bosni, o sukobima i mirenjima, o kukavičluku i hrabrosti i drugim temeljnim ljudskim pitanjima, koja su u ovoj zemlji podignuta na visoku potenciju. Ubojstvo u Busovači je na koncu riješeno, počinitelj je priveden i osuđen, ali brojna su pitanja ostala otvorena. O motivima, razlozima, posljedicama, svatko ima svoju verziju istine…”, stoji u recenziji Marija Mlakića.
Za recenzenta Antu Zirduma “Ubojstvo u Busovači” je i podnaslovu i po sadržaju krimi-roman, premda nije izveden klasičnom trilerskom metodologijom napetosti i neočekivanih obrata, ali zato je Kocaj ovdje izveo svojevrstan politikantski triler smješten u konkretno vrijeme, 2005. godine, i u ovaj naš srednjobosanski ambijent.
Iako je radnja smještena u Busovaču 2005. godine, kao da je pisana danas, za ovo vrijeme
“Posebno je zanimljivo kako je Andrićevski pristupio karakterizaciji likova i kako je vješto smjestio stvarne ljude iz Busovače u priču, koja će sve,osim Vitežana, uvjeriti da se to doista dogodilo u Busovači. Na kraju krajeva, sam konkretni događaj, koji jest Kocaju ishodište u građenju priče, više je okvir za skupnu fotografiju poslijeratnog ozračja tipičnosti i atipičnosti, smisla i besmisla kojekakvih postupaka u koegzistenciji dojučerašnjih dobrih susjeda. Cijeli roman zapravo je pokušaj da se odgovori na pitanje zašto se to događa ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini… i po tome je on roman o našoj suvremenosti, naravno bez nekog KONAČNOG odgovora, ali s vrlo mudrim zapitanosti i, na kraju krajeva, krajnje nužnim propitivanjem smisla i besmisla svega onoga što je ubilo dostojanstvo čitavim generacijama zrelih ljudi…”, navodi Zirdum.
Autor romana Željko Kocaj rođen je 7. studenog 1958. godine u Sarajevu, a odrastao je u Vitezu. Diplomirao je 1983. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sad mu je objavljeno šest knjiga proze, zbirka eseja, recenzija, reagiranja, dva kazališna teksta te zbirka poezije. U izvedbi HKC-a Nova Bila postavljena je njegova predstava “Lanac sreće” u režiji Anele Križanac. Dobitnik je nagrade “Ranko Marinković” Večernjeg lista 2003. godine te pjesničke nagrade Književne kolonije “Grah za Iliju Ladina” za 2016. godinu. Živi i radi u Vitezu. (Izvor: Večernji list)
