Početna BIH Napustila posao i otišla živjeti na djedovinu na Kuprešku visoravan, gdje proizvodi...

Napustila posao i otišla živjeti na djedovinu na Kuprešku visoravan, gdje proizvodi eko povrće

0
Nakon 12 godina provedenih u medijima i rada na nekoliko banjolučkih radijskih postaja, Valentina Duvnjak ostavila je novinarstvo i otišla na djedovo imanje na Kuprešku visoravan, podno planine Malovan. Tu je iskusila što znači živjeti bez poznatog okruženja, u gotovo napuštenom selu, bez struje i vode…, piše Večernji list BiH.

Proizvodnja i potražnja

Što se treba dogoditi da čovjek iz temelja promijeni svoj život, ostavi posao koji voli, da intenzivan društveni život u velikom gradu zamijeni životom u divljini?! Puno toga, reći će naša sugovornica koju smo posjetili u Donjem Malovanu.

Nije mi se više dopadao svijet medija onakav kakav je postao, nisam bila sretna, a kada čovjek nije sretan kada radi neki posao, onda bolje da ga ne radi. Jedino ako baš mora raditi, onda je to druga stvar. Ja, srećom, nisam morala ostati na taj način. Mogla sam napraviti promjenu, ali nisam se nadala kako će biti baš tolika, priča nam Valentina i miluje Lunu, jednog od svojih dvaju pasa. Udomila ju je.

Dodaje da je na početku bilo teško. Divlje životinje češći su gosti nego susjedi, većina kuća porušena, devastirana, kao i objekt u kojem sada stanuju, a minsko polje je na dohvat ruke.

Mi smo to prvo očistili pa pokrili kuću. Susrela sam se s poslom koji nikad nisam radila, učila zidati, sve poslove koje bi radili majstori, većinom smo radile majka i ja. Otac je stariji, u mirovini, pa njega i ne želim time puno opterećivati. Pomogne nam koliko može, ali ipak smo majka i ja većinom radile. I onda sam razmišljala – Bože, od čega ću živjeti?!, teku riječi kao bujica, a s Valentinina lica, unatoč svim problemima o kojima je pričala, ne silazi smiješak.

Očigledno je zadovoljna. U nedostatku izbora rješenje se, kaže, nametnulo samo od sebe. Ako je i sama bila spremna po većoj cijeni kupiti ekološki zdrav proizvod dok je živjela u Banjoj Luci, zašto ga ne bi sama proizvodila i prodavala. U početku su kupci bili prijatelji, Facebook je učinio svoje, pa je i bašča svakom sezonom bivala veća.

Nisam mogla čak ni zamisliti da ću za relativno kratko vrijeme, za dvije godine, imati toliko ljudi koji traže moje povrće i na kraju sam rekla – Bože, hvala ti. Najveća uzgojena mrkva tada mi je bila od jednog kilograma, cikla od 3 kg, kupus još veći… i to me je spasilo. Kada se posvetite nečemu i tim biljkama, ne samo da ih posadite i odete, nego kada pazite da ih ne guše trava, korov, kada vidite da im je baš suša pa ih zalijete, odvojite malo vremena, one će vam sigurno uzvratiti, kazuje nam Valentina i mi polako s njom obilazimo bašču.

Plodna zemlja, puna minerala, i bez dodatnog gnojiva obilato joj daruje plodove. Uz već spomenuto povrće, tu su krumpir, rotkvice, crveni luk, češnjak, grah, grašak, zelena salata…, hrana bez pesticida. Uglavnom ih kupuju ljudi koji imaju malu djecu ili probleme sa zdravljem. Je li Malovan zadnja postaja u njezinu životu?

Minsko polje u blizini

Ne volim planirati, iskreno. Jednostavno, ne može čovjek živjeti samo za sutra, mora to raditi i za danas. Naravno, moram imati neki cilj, neki put, ali baš planirati, ne želim. Kada sam došla ovdje na ruševinu, u divljinu, napravila sam korak unaprijed, ja to često kažem, za neke možda nije tako, oni misle da je to bio korak unatrag, međutim, za mene je deset unaprijed! Vratila sam se na djedovinu, ovdje sam počela sasvim drugačiji život i dogodilo se to da sam sretna, slobodna, dišem punim plućima!

Obišli smo imanje s Valentinom, došli do minskoga polja nekoliko metara od kuće, uživali u njezinu cvijeću, pogledali bašču, rezervirali češnjak za jesen. Izvrstan je. Sjeme je iz Rame, kaže, i izvrsno uspijeva u Malovanu. Zahvalili smo toj hrabroj djevojci što nas je primila i podijelila svoju priču s nama.