Mnogi kažu da su najvažnija u životu njihova djeca i da ginu za njihovu sigurnost…
meni bude onda neobično kad u Fisu stalno ide obavijest da se izgubilo neko dijete…čudno je i da se ostavljaju u vrtiće u Njemačkoj kod nekih stranaca i tu provode cijeli dan…mislim da su osjetljiviji stari ljudi i nekako se čovjek pobrine da se u staračkim domovima o njima vodi bolja skrb,nego ona za najmlađe…ili nam je više žao jer odlazak u starački predstavlja njihovu zadnju stanicu,ili se bojimo za svoje dupe u budućnosti,a znamo da se u vrtić više sigurno nećemo vratiti…i oni koje ostavljamo u igraonicama i u staračkim domovima,bolnicama,palijativnim ustanovama,svi plaču i svi samo žele svojoj kući…mala djeca skriju cipelice i jakne kad osjete vrijeme polaska iz kuće,starcima se u dvorištu staračkog naprave i kobajagi peroni i klupe gdje ponekad čekaju svoj vlak,da se vrate…žalosno je i jedno i drugo ali takav je život,lomi te i melje gdje može i kako zna…kući svi žure,svi je vole…osim mene…ja se nakon tri dana godišnjeg osjećam kao zatvorenik,robijaš u samici s teškim zlom iza sebe i kaznom dugom i bolnom…daleko od teta i dadilja,ni blizu tute i infuzije,a grob…izmišljam nove kruhove,karamel preljeve za sladoled,čistim,čitam…i zovem sve na ovaj svoj facebok zid…crven kao naš ciglanski,dug kao kineski…i još duži,ako bog da!