Početna BIH Ona je nagovorila Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik

Ona je nagovorila Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik

0
Boljševička feministica Aleksandra Kolontaj, porijeklom iz plemićke obitelji, bila je najbliža Lenjinova suradnica. Ona je bila prva žena u suvremenoj povijesti koja je bila članica neke vlade i prva diplomatkinja

Aleksandra Mihajlovna Kolontaj je vjerovala i cijeli život ponavljala da su žene u svemu jednake s muškarcima. Bila je ruska revolucionarka, feministkinja, diplomatkinja i dugogodišnja veleposlanica Sovjetskog Saveza u Norveškoj i Švedskoj.

Ona je prva žena koja je bila članica neke vlade i prva žena u povijesti diplomacije na veleposlaničkom položaju. Upravo je ona nagovorila Lenjina da 8. ožujak postane državni praznik, i tijekom sovjetskog razdoblja se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”, piše 24sata.hr.

Poznata je i po svom radu za poboljšanje životnih uvjeta žena u Sovjetskom Savezu. Aleksandra Kolontaj je u Rusiji nastojala provesti socijalistički program za žene koji je zahtijevao socijalnu i ekonomsku emancipaciju žena: glasačko pravo, jednakost pred zakonom, pravo na razvod, legaliziranje pobačaja, dvomjesečni plaćeni porodiljni dopust, dječje vrtiće na poslu i u mjestu stanovanja, obrazovanje, kažnjavanje nasilja u braku…

Svi su je željeli a ona izabrala siromašnog oficira

Rođena je 31. ožujka 1872. u Sankt Petersburgu u aristokratskoj, ali liberalnoj obitelji. Otac joj je bio ruski general, pripadnik stare kozačke ukrajinske obitelji, a majka kći finskog trgovca drvima.

Odgajala ju je engleska dadilja. S majkom i sestrom je pričala na francuski, sa slugama na finski, a s dadiljom engleski. Naučila je i njemački.

Htjela je studirati, ali njezina majka je smatrala da je to nepotrebno jednoj mladoj uglednoj djevojci te da su sveučilišta ionako rasadnik radikalnih političkih ideja primamljivih mladim ljudima.

Kao mlada djevojka bila je omiljena u mondenom društvu carske Rusije i mnogi muškarci su bili ludi za njom. Odbila je udaju za carevog ađutanta i umjesto njega izabrala siromašnog časnika, vojnog inženjera Vladimira Kolontaja za kojeg se udala kada je imala 21 godinu usprkos protivljenju svojih roditelja. Godinu dana nakon vjenčanja rodila je sina Mihaila. Za vrijeme trudnoće počela je čitati marksističku literaturu kojom se vrlo brzo zarazila.

Ostavila sve radi revolucije

Nakon pet godina braka ostavila je muža i sina i uputila se na studij ekonomije u Zürich. Tada je upoznala Lenjina i postala članica Ruske socijaldemokratske radničke partije. Nakon toga je jedno vrijeme živjela u Engleskoj. U emigraciji je, a živjela je po cijeloj Europi, zbližila s najautoritetnijim vođama svjetske socijaldemokracije, kao i s poznatim sufražetkinjama.

Kad se stranka 1903. godine podijelila na menjševike i boljševike ona se nije priklonila nijednoj frakciji nego je ostala bliska s jednim i drugima. Boljševicima i Lenjinu je tek pristupila 1915.

Poslije Februarske revolucije vratila se u domovinu, postala član Izvršnog komiteta Petrogradskog savjeta i, za razliku od mnogih, odmah podržala Lenjinovu politiku hitne proleterske revolucije. Kako je ženski pokret uvijek silno privlačio ona je, napisavši mnoge radove na temu ženskih prava, postala i jedna od glavnih teoretičarki feminizma.

Nakon Oktobarske revolucije postala jedna od najistaknutijih žena, a u vladu formiranu nakon Oktobarske revolucije Lenjin je imenovao za ministricu državne skrbi. Zauzimala se za korjenite reforme tradicionalnih običaja i institucija.

Suprotstavila se Lenjinu pa je marginalizirana

Dva najvažnija muškarca u njezinom životu bili su Aleksandar Šljapnikov, narodni komesar za rad, i Pavel Dibenko, narodni komesar za pomorstvo za kojeg se poslije i udala.

Priča se da se jednom prilikom, kada se Dibenko i Kolontajeva nisu pojavili na jednom važnom sastanku vlade jer su zaboravili na obaveze i otputovali na Krim Lenjin je rekao: “Smatram da streljanje nije dovoljno stroga kazna. Predlažem da ih osudimo na to da budu vjerni jedno drugom tijekom pet godina”.

Znao je da bi za strastvenu Aleksandru to bila zaista surova kazna, a Lenjin je jako dobro poznavao svoje ministre. Brak je ipak na kraju završio razvodom.

Kao članica Vlade bila je kritički raspoložena prema Komunističkoj partiji. Oformila je svoju frakciju unutar partije koju je Lenjin s vremenom uspio raspustiti. Nakon toga ju je odlučio marginalizirati, izbacio je iz vlade, ali joj je ipak dodijelio funkciju ambasadorice u Norveškoj čime je postala prva žena ambasador u suvremenoj povijesti.

Poslije je iste funkcije obavljala dvije godine u Meksiku i 15 godina u Švedskoj. Ni Staljin je nije htio dirati jer je Kolontaj bila izvrsna ambasadorica, a bila mu je kilometrima daleko. Također, bila je poslanica SSSR-a u Ligi naroda. Od 1945. pa do svoje smrti bila je savjetnica Ministarstva vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza.

Umrla je u Moskvi 9. ožujka 1952. godine – samo dan nakon Međunarodnog dana žena i nešto manje od mjesec dana prije svog 80. rođendana.