La bamba

0
924
Najveći mi se uzdah otme dok prolazim pored prašnjavih stakala iza kojih je nekad kucalo srce kafića “La bamba”…

prolaze mi mnoge subote i nedjelje pred očima, likovi poput Ivana Knezovića, Nene Bilića, Vlade Vukadinovića i svih prvoklasnih konobara i zlatnih momaka koji su bili dio moje mladosti…vrati mi se i lik i djelo Zorana Jovanovića, njegovih poslovnih i društvenih stopa utisnutih u svaki asfaltirani i brdski put ovog grada, dokle je stigao svojom kamerom…ne znam i ne mogu odrediti jesam li više uživala u prvoj pravoj videoteci, televiziji Busovača, kvaliteti kafića Feniks i La bamba, knjižare Pik-as ili ljudstvenosti kojom je moj sugrađanin, susjed i prijatelj ispunjavao duh čaršije i mog života u njoj…sjećam se njegove emisije jedne davne korizme, Zoran i čika Braco konobar prave pohane žabe jednog petka…sjećam se nasnimanih prizora grada koji gori nakon primopredaje vojarne i bombardovanja, Zoke i Snježane Šušnjara kako obilaze naše vojnike po rovovima…nisam skoro nikad ušla u kafić da nisam dobila pozdrav i piće, nikad se srela kod Bože u trgovini da me nije počastio čokoladom…mnogo bečke škole, bosanske ljudskosti i hrvatskog šlifa u jednom čovjeku koji više ne stanuje tu…imala sam kazetu u trajanju od par sati, na njoj snimljeno dosta lijepog, mnogi ljudi čije ime vidim na spomeniku pored kolodvora…riznica bogatstva i usoomena…posudila sam Budički kad sam jednom kupovala nove kaloše i još ponešto u njenom butiku, nikad mi nije vratila, a ode i ona trgovati gdje je poštenije knjigovodstvo i prazna teka dugovanja…sad ljudi i snimaju i gledaju iz visina, kafići bez kladionice ili kurava ne opstaju na životu, svega manjka i ponestaje…osim lijepih uspomena!