Početna BIH Kroz život bez djece

Kroz život bez djece

0
Moja ulica nije duža od jednog kilometra,nema ni jedan kafić ni trgovinu,ima niz lijepo raspoređenih kuća,trošan asfalt,sve moderne priključke i sve manje stanovnika…

..prije dva dana,dok sam išla na posao,primjetila sam da se nešto desilo…ulica je bila bučna,mnogo auta,neki težak osjećaj u zraku…umro je moj susjed Našid Kermo,jedan od najčestitijih i uglednijih domaćina iz našeg šora…cijeli život sam ga sretala u nekom poslu,s tačkama punim trave,s kosom,motikom,grabljama…petkom urednog i izbrijanog dok odlazi u džamiju…na dan sahrane,čaršija je bila puna ljudi,u Bingu stotine policajaca,kolega njegovih sinova…takva smrt odjekne,zaboli i ostavi ogromnu prazninu,u njegovoj kući i u našoj ulici…nekoliko godina prije,preko puta njegove kuće su pronašli Idrizovcu,bila je sama i ne znamo koliko je prošlo od zadnjeg otkucaja njenog srca.. nije imala djecu,muž joj je davno umro…ne znam ni koliko se njih upisalo u ožalošćene,koliko je ljudi pustilo suzu,koliko klanjalo sedminu i dalje…gledala sam par naramaka drva na verandi koje nije stigla izložiti,nekoliko komada namještaja koji su ostali iza nje,gutala knedlu kad sam god naišla i svaki dan dok kidam novi list svog kalendara koji mi piše sudbinu kao i svakoj ženi koja ostane bez djece i potomstva…zamišljam sebe na nekoj propaloj sofi kraj prozora,samu i staru…osmrtnicu na kojoj žale rodbina,prijatelji i članovi literarne sekcije srednjobosanskog kantona…u mojoj ulici nema ništa posebno,polomljeni pločnici,drage uspomene i niz lijepih kuća…čestitih ljudi i obitelji sve manje,starih cura i samaca sve više…