Početna BUSOVAČA „Kraljica Bosne“ večeras u Busovači

„Kraljica Bosne“ večeras u Busovači

0
U petak, 21. rujna 2018. godine, u 19 i 30 sati, pod pokroviteljstvom predsjednika FBiH Marinka Čavare, u dvorani Srednje škole “Busovača” u Busovači bit će izvedena predstava “Kraljica Bosne”.

Predstavu izvode članovi studentskog teatra Franjevačke teologije Sarajevo prema tekstu i režiji Travničanke Anele Križanac, koji su odvojivši svoje slobodno vrijeme odlučili ovu uvijek aktualnu temu postaviti na kazališne daske. “Kraljica Bosne” priča je koja na vrlo emotivan način govori o padu srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva.

Gledatelji kroz predstavu prate Katarinu od njezine mladosti do smrti u Rimu. Uz vrlo atraktivne svjetlosne i zvučne efekte i odličan glumački ansambl ova predstava je već postigla veliki uspjeh kod publike. ”Kraljica Bosne” je napunila mnoge dvorane u BiH, ali i zemljama okruženja.

Stoga, odlučili smo kontaktirati Anelu Križanac (“Kraljicu Bosne”) i saznati nešto više o njenom radu i predstavi uopće.

Kako je mnogi mediji nazivaju, hit predstava “Kraljica Bosne” na rasporedu je 21. rujna 2018. u Busovači. Tekst i režiju potpisujete vi. Stoga, što nam možete reći o samoj predstavi? Otkud ideja za istu?

Riječi su danas izgubile težinu svoga pravog značenja. Sve se svodi na senzacionalne naslove koji ne odgovaraju sadržaju. Stoga imam otpor prema toj sintagmi hit predstava. Ali „Kraljica Bosne“ je do sada naša najtraženija i najigranija predstava, a zbog svoje tematike i aktualnosti vjerojatno je, kako kažete, i hit.

Kada mi je meštar Franjevačke bogoslovije u Sarajevu, fra Danijel Nikolić, predložio da napišem tekst i postavim predstavu o Kraljici Katarini, osobno sam prolazila kroz jedno burno razdoblje prihvaćanja i priznavanja. Naime, prije otprilike dvije godine na našim je prostorima započela, a u recentno vrijeme – čini se – i kulminirala priča o odlasku naroda iz Domovine. Po prirodi sam optimistična i nisam se željela prepustiti mračnom vrtlogu beskrajnih priča o tome kako ćemo svi otići. Jasno da sam u jednom trenutku morala ukloniti sve brane koje sam izgradila na temeljima optimizma i dopustiti da me zapljusne val priča o odlasku. Sve ono što sam toga trenutka, kažem osobno, proživljavala utkala sam u tekst o našoj voljenoj Kraljici. Takva žena i njezina sudbina meni su, a kasnije će se pokazati i publici, bili žilava grana jednog drevnog stabla za koju sam se čvrsto držala.

Kako je došlo do suradnje između vas i studentskog teatra Franjevačke teologije u Sarajevu?

Kao studentica dramaturgije, na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, često sam dolazila na predstave koje su se igrale na Franjevačkoj teologiji. Sjećam se kako sam negdje iz prikrajka gledala na scenu oduševljena i predstavom, ali i publikom koja je ispunjavala amfiteatar Teologije do posljednjeg mjesta. Osobno mi je bila čast kada bih nakon predstave uspjela doći do glumaca, a posebno do njihovih voditeljica, sada pokojne glumačke dive Nade Đurevske i odlične Gordane Boban.

Jedne večeri, nekoliko godina poslije, dobila sam poziv s Teologije. Kazali su kako se gospođa Nada povlači u mirovinu, te kako bi voljeli da ja nastavim njezin posao. U glavi su mi se odvrtjeli svi filmovi iz studentskih dana koje sam maločas spomenula. Ne sjećam se u detalje što sam toga časa odgovorila, ali znam kako sam u proljeće 2012. napravila svoju prvu predstavu na Teologiji. Sada je u pripremi četrnaesta predstava… Zahvalna sam za svoj posao. Volim ga.

Postoji li poveznica između vremena kada se događa radnja predstave s današnjim vremenom?

Ima nešto u tome pitanju što me boli, a što valjda još uvijek do kraja nisam prihvatila. Voljela bih odgovoriti negativno, no to bi bila neistina. Ja imam svoj stav o tome i jasno sam ga izrekla u predstavi. Povijest se ciklično ponavlja samo sada nekim sofisticiranijim sredstvima. Apsurdno je to do koje granice narod voli ovu zemlju i koliko s druge strane prezire sve što jeu njoj. Ne želim vam direktno odgovoriti na to pitanje u ovome razgovoru. Ako dođete na predstavu odgovor će vam se dati sam.

Predstava je do sad igrala u mnogim gradovima (Zagreb, Sarajevo, Jajce, Travnik, Vitez, Novi Travnik, itd…). Kakva je reakcije publike?

U četiri godine studija dramaturgije i još pet puta toliko ljubavi prema kazalištu, sigurna sam u nekoliko rečenica. Jedna od njih je rečenica šefice moje klase, prof. Ostojić: „Nikada nemojte podcijeniti publiku“. S takvim stavom pristupam publici kada god postavljam predstavu. Za dramaturge se, u užim krugovima, kaže kako su razroki: jednim okom gledaju na publiku, drugim na scenu. Reakcija publike na predstavu „Kraljica Bosne“ je posebna – kao ni na jednu predstavu do sada. Publika se toliko suživljava s likom Kraljice i njezinom sudbinom da dišu s predstavom. Ovo je tragična priča koja publici nudi katarzu kroz buđenje usnule ljubavi prema našoj domovini Bosni i Hercegovini. Sjećam se reakcije jednog gospodina u publici nakon odigrane predstave u Zagrebu. Rekao je kako nikad nije bio ponosniji što je Bosanac i kako je priča o Bosanskom kraljevstvu nepravedno potisnuta.

Kakva je srednjobosanska publika uopće? Što publiku zanima, a što joj se nudi?

Ista kao i bilo koja druga. Naša lokalna publika se ni po čemu ne razlikuje od publike bilo gdje na svijetu. Mišljenja sam da su tu stvari potpuno jasne: publika od teatra najprije traži zabavu, a onda poduku. Još od Antike, u kojoj se teatar začeo, publika je dolazila tražeći katarzu (pročišćenje). Kasnije, kroz Srednji vijek, kazalište je služilo iskonskim ljudskim vrijednostima koje su iznad svega imale Boga kao temeljnu ideju. Kasnija razdoblja u prvi plan stavljaju tehnologiju i čovjeka, a Boga izbacuju iz umjetnosti vjerujući kako je čovjek toliko moćan da uz pomoć tehnologije može sve i Bog mu ne treba. Iz takvih stavova rađa se destruktivna umjetnost,a tako i destruktivni teatar kojega publika ustvari ne voli. Ali on je moderan. Na sreću, veliki dio publike odolijeva modnim trendovima i hrli u marginalna kazališta u kojima se prikazuju predstave koje publici nude rasterećenje. Ne znači da publika hrli samo na lagane komedije. To nije istina! Ona voli i drame i tragedije, samo pod uvjetom da se predstave vrate na svoje iskonske zadaće – propagiranje svetih istina. Potpuno je jasno kako katarza u ondašnjem i današnjem smislu nisu iste, ali isti im je cilj – uzvišeni osjećaj. Na koncu ću vam odgovoriti na pitanje onom mudrošću koju su nam bake i djedovi strpljivo usađivali: kakva sam ja prema publici, takva je i publika prema meni.

Publici u Središnjoj Bosni i Busovači poznati ste kao voditeljica kazališta za mlade Korifej. Što nam možete o tome reći?

Korifej je moje malo čedo. Ja odgajam njega, ono odgaja mene. Kao mlada i nadobudna apsolventica imala sam sreću da mi je ravnatelj Hrvatskog Kulturnog Centra Nova Bila dao na korištenje prostorije centra kako bih pokrenula kazalište. Od jeseni 2006. godine pa do danas Kazalište mladih „Korifej“ izraslo je u malo kazalište koje oskudijeva svim i svačim ali nikada publikom. Trudim se u svojim ansambla (dječjim i odraslim) održavati vedru i prozračnu atmosferu. Volim da se moji glumci na probama rasterećuju od svakodnevnih životnih tereta. U opisu moga posla jest da zabavim ljude. Ne živim u oblacima i svjesna sam kako je to mukotrpan i dugoročan proces. Ali raduje me to što su rezultati iz dana u dan sve vidljiviji.

Kakvi su vam planovi za dalje, očekuje li nas neka nova premijera?

Trenutno postavljam dvije nove predstave koje bi trebala biti premijerno izvedena do kraja godine. Planovi se svakodnevno kuju i ostvaruju. Za sada je već dovoljno velika stvar da postojimo i trajemo, a i rastemo u jednu kuću koja će biti utočište puno radosti života.