KOLUMNA: Crkva u Novoj Biloj

0
177
Nakon što su nas dva puta bombardovali iz aviona JNA, mislila sam da je zračna opasnost najgori zvuk s našeg Vatrogasnog doma…

sve dok nismo zaratili protiv Armije i dok nije zasvirala uzbuna za opću opasnost, to je značilo da podrumi i kišno nebo ne predstavljaju više nikakvu sigurnost da preživiš…Busovača je bila odsječena od Travnika i Zenice, tako i od obje bolnice koje smo dotad koristili. U zgradi dotadašnjeg obdaništa za djecu, u kojemu sam pohađala drugi razred jer nije bilo mjesta u školi, bila je smještena ratna bolnica Busovača. Čekali smo mrak i da prestane tuči snajper i odlazili u posjetu svojim bližnjim u bolnicu, nosili smo paketić keksa ili namaz od kikirikija koji smo dobivali u smeđim američkim paketima pomoći…vrtić je bio pun, sve učionice…preko šarenih prozora i dječijih radova bili su stavljeni zastori od šatorskog platna, kutije s igračkama i kockicama su bile napunjene preostalim zalihama zavoja i joda, police gdje su bile naše pokučnice i pape bile su zatrpane vojničkim čizmama…došla sam vidjeti tetka kojemu je granata poderala bedro, Dražen Kvesić je ležao ranjen i plakao jer su mu maločas javili da mu je otac ranjen i zarobljen u Kaćunima, jedna žena je ušla i pregledala po krevetima da nađe sina…potragu je nastavila u barakama koje su bile iza pošte i u kojima je bila naša ratna mrtvačnica. Nedugo nakon što je izišla, tešku ratnu tišinu i muk koji čeka ispaljenu granatu ili snajpersku paljbu, prekinuo je njen grozni jauk i vrisak iz barake…poslije se u Novoj Biloj, u crkvi otvorila bolnica…išla sam često, u posjete svojim bližnjim i u sklopu turneje koju je hrvatsko društvo Napredak vodilo u ratu…išli smo pjesmom dočekati konvoj spasa, Bijeli put…vozio nas je oklopnjak, pucali su po nama iz viteške mahale…u crkvi je, na mjestu gdje je sveta voda, stajalo par posuda s krvavim zavojima, nužnici i noćne posude…u danima kad vrtić nije za djecu, crkva nije za molitvu, život nije za ljude…bolnica u Biloj sjeti me svega!