Pročitajte antologijske pjesme koje su se generacijama školaraca i studenata književnosti urezale u um i, možemo slobodno reći, i u srce.
Priredila: Lidija Pavlović-Grgić / Nedjelja.ba
Anđelko Vuletić je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu i književni kritičar. Rođen je 6. veljače 1933. u zaseoku Zagorac, općina Ravno. Pučku školu završio je u Trebimlji, a svih osam razreda Realne gimnazije u Trebinju. Nakon toga u Sarajevu upisuje Filozofski fakultet (1953.) gdje biva uhićen i zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora nastavlja studirati u Skopju, a studij završava u Beogradu (1958.).
Početak Domovinskog rata Vuletić dočekuje u Sarajevu iz kojega uspijeva pobjeći 1993. i kao izbjeglica nastanjuje se u Zagrebu gdje ostaje i do danas, ali njegove životne veze s rodnim krajem nikada nisu prekinute.
Još kao student nagrađen je za roman Gorko sunce na anonimnom natječaju za suvremeni jugoslavenski roman, a kroz svoj višedesetljetni put objavio je više od pedeset knjiga dobivši niz nagrada i društvenih priznanja, među njima na Sarajevskim danima poezije nagradu Zlatni lovorov vijenac za najbolju pjesmu.
Djela tog književnog barda prevođena su na francuski, engleski, njemački, poljski, češki, talijanski, mađarski… Punih 30 godina hrvatska književna kritika uglavnom je prešućivala njegovo književno djelovanje, a za to vrijeme u Francuskoj bio je slavljen i hvaljen kao veliki pjesnik – potvrda da se istinska kvaliteta nikad nije mogla niti zanijekati niti baciti u kakav zakutak. Pročitajte antologijske pjesme koje su se generacijama školaraca i studenata književnosti urezale i u um i, možemo slobodno reći, i u srce.
KAD BUDEM VELIK KAO MRAV
Kad budem velik kao mrav
Gradit ću kuću od svoje muke
Imat ću svoje polje i svoje trave
I kišu od svog znoja i svojih ruku
I nitko mi jamu pod nogama kopati ne će
Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj vojnik i svoj putnik
I svaki će mi štit
I svaki će mi zid
Biti pod korakom biti pod nogama
Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik
Nitko me na vojsku
Ni na krv
Ni na brata tjerati
ne će
Nitko me na sud ni na vlastiti pogreb
Prije sudnjeg dana pozivati ne će
I tek tad
Kad budem velik kao mrav
Znat ću zašto živim
MOLITVENIK MOJE MAJKE
Kad gori kuća moga oca i moje
majke,
ja mogu stajati mirno, jer se moje riječi vatre ne boje.
Ali — kad gori kuća moga oca, u pepeo zauvijek
odlazi i njegova slika na zidu, i njegov okamenjeni uzdah,
i njegov mrki pogled koji stremi
u daljinu,
i njegov znoj koji se miješao sa zemljom, i njegov glas koji je nadjačavao
vjetar, i njegova
večernja molitva i njegov podnevni smijeh — te dvije rijeke,
te dvije splavi
kojima sam oplovio svijet.
Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.
Kad nestaje u plamenu kuća moga ocva i moje majke,
moje se tijelo može skameniti, može se i zagrijati, ali –
mene, ali čovjeka, ma gdje se zatekao, više nema.
Čovjeka više nigdje na ovom svijetu nije.
(1991.)
PONORNICA
Stojim na kraju svijeta; gledam
kako se na nebu
pletu čvorovi od korijenja i putova
kojima sam
prošao, i – slušam
daleku jeku riječi
koje sam
potapao u krv,
a ponornica ih sad
izbacuje i
rasipa diljem svih raskršća i trgova ovog beskraja,
pa klonem
prije nego izustim:
niti me kad bilo,
niti će me
kad
biti.
