Početna BIH Izdvojeno mišljenje sudca Antonettija: UZP i agresija Hrvatske nisu dokazani, zanemarene ofenzive...

Izdvojeno mišljenje sudca Antonettija: UZP i agresija Hrvatske nisu dokazani, zanemarene ofenzive Armije BiH

0
Podijeli objavu
Bude li sutrašnja pravomoćna presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Haagu (ICTY) takva da se njome ruši teza o udruženom zločinačkom pothvatu i međunarodnom oružanom sukobu kojim se Hrvatska uplela u Bosnu i Hercegovinu, ona će vrlo vjerojatno biti na tragu onih argumenata koje je u svom izdvojenom mišljenju na prvostupanjsku presudu imao predsjedavajući Raspravnog vijeća, sudac Jean-Claude Antonetti. 

Nepravomoćnom presudom iz svibnja 2013., podsjetimo, Prlić i ostali osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata (UZP) u kojem su sudjelovali i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. U žalbenom postupku svi branitelji šestorice optuženih pobijali su postojanje UZP-a. Nemoguće je znati kakva će biti presuda koju sutra izriče Žalbeno vijeće, no sugovornici koji su vrlo dobro upućeni u predmet kažu da bi UZP mogao pasti ako bi suci u Žalbenom vijeću išli argumentacijom koju je vrlo detaljno, u svom izdvojenom mišljenju na čak 565 stranica (!), dao sudac Antonetti pri izricanju osuđujuće nepravomoćne presude. Antonetti se nije složio s postojanjem UZP-a, Tuđmana nije vidio kao zagovornika “Velike Hrvatske” o kojoj govori i optužnica i nepravomoćna presuda, nije se složio s postojanjem međunarodnog oružanog sukoba jer HV nije imao opću kontrolu nad HVO-om… Ipak, na kraju izdvojenog mišljenja i Antonetti se složio sa stavom većine u Raspravnom vijeću o tome da su i Prlić i ostalih petero optuženika krivi – samo ne po UZP-u, nego po osnovi alternativnih oblika odgovornosti. Opet, govorimo hipotetski, ali ako Žalbeno vijeće bude imalo sličnu argumentaciju kao Antonetti i sruši tezu o UZP-u i međunarodnom oružanom sukobu, može izreći osuđuju presudu po alternativnim oblicima odgovornosti, ali može i, kao Žalbeno vijeće u slučaju Gotovina i Markač, odbiti izreći osuđujuću presudu po alternativnoj odgovornosti. Kakva je točno bila argumentacija Antonettija, koja ustvari dosad jedva da je bila (ili uopće nije bila) detaljno prezentirana u hrvatskoj javnosti?

Suradnja s Muslimanima

“Ni u jednom trenutku nisam našao ni traga nekoj izjavi Franje Tuđmana koja bi upućivala na to da se on nije obazirao na granice i da je htio da pod nazivom Republika Hrvatska uspostavi geografski prostor koji bi obuhvaćao i Hercegovinu, ignorirajući granice koje je priznala međunarodna zajednica”, piše Antonetti u tom izdvojenom mišljenju. Predsjednički transkripti bili su jedini dokazi o sudjelovanju Tuđmana, Šuška i Bobetka u nepravomoćno presuđenom UZP-u, a Antonetti je analizirao 64 takva dokaza i na tom uzorku pokušao shvatiti kvalitetu tih dokaza, njihov sadržaj i kontekst. Na kraju, došao je do zaključka da predsjednički transkripti uopće ne inkriminiraju Tuđmana ni politički i vojni vrh Hrvatske. “Na temelju sinteze tih dokumenata može se konstatirati da je Franjo Tuđman oduvijek imao zamisao da Herceg-Bosnu pripoji Hrvatskoj, ali putem raznih pravnih rješenja poput referenduma, konfederacije ili federacije, te da je više puta mijenjao kurs. Također je primjetna njegova stalna briga za suradnju s Muslimanima, što će neprekidno ponavljati, budući da je ona neophodna zbog srpske agresije, pri čemu naglašava ključnu ulogu međunarodne zajednice. Što se tiče predstavnika bosanskih Hrvata, on je prilično kritičan i upućuje na određene greške, te prestaje podržavati Matu Bobana koji postaje smetnja. Republika Hrvatska intervenirala je u BiH, ali prije svega putem dobrovoljaca i časnika upućenih na lice mjesta, poput Praljka, Petkovića ili Rose”, piše sudac Antonetti i potom zaključuje: “U krajnjoj liniji, čini mi se da Tuđmanov stav, koji je on ponovio mnogo puta u ta 64 razgovora, proturječi tezi o udruženom zločinačkom pothvatu za koji tereti tužiteljstvo”. To je zaključak oko predsjedničkih transkripata, a drugi važan zaključak u Antonettijevu izdvojenom mišljenju je onaj o međunarodnom oružanom sukobu. Ako je i sam Antonetti zaključio da je “RH intervenirala u BiH”, kako onda zaključuje da nije bilo međunarodnog oružanog sukoba? Lijepo, zato što je pravni standard na ICTY-ju (standard “opće kontrole”, utvrđen pravomoćnom presudom u predmetu Tadić) malo kompliciraniji od površnog zaključivanja u dnevnoj politici i medijima. Sukob stječe međunarodni karakter ako opću kontrolu nad vojnim snagama jedne od zaraćenih strana ima strana država. A, po Antonettiju, to nije bilo slučaj s HVO-om. Evo zašto: “Iz svih ovih dokumenata proizlazi da nema nikakve sumnje o tome da su elementi Hrvatske vojske bili prisutni u BiH. Međutim, određen broj dokumenata pokazuje da su jedinice bile pod komandom HVO-a. Dakle, operativno rukovođenje je u rukama HVO-a, a ne Hrvatske vojske, što mi se čini važnim s obzirom na sudsku praksu iz predmeta Tadić u vezi s upravljanjem i planiranjem vojnih djelovanja”, piše Antonetti. Drugim riječima: “Materijalna i logistička podrška HVO-u nisu dovoljni da bi se zaključilo da je postojala opća kontrola: bilo bi potrebno da se potvrdi i planiranje vojnih operacija, a nije bilo dokaza ni s čije strane u tom smislu.” Tužiteljstvo je na suđenju Prliću i ostalima od početka tvrdilo, a većina (dvojica) sudaca u Raspravnom vijeću s time se složila, da HVO nije bio ništa drugo nego organ HV-a. Antonetti je, međutim, u svom izdvojenom mišljenju zaključio da bi, kad bi to zaista bilo tako, u predsjedničkim transkriptima trebalo pronaći neki trag o tome.

Jedan paragraf o mostu

“Morao bi postojati barem jedan dokument o tome, a mi ga nemamo”, zaključio je sudac Antonetti. Analizirajući rušenje Starog mosta u Mostaru, Antonetti se čudi da je tužiteljstvo jednom takvom simboličnom zločinu posvetilo “svega jedan paragraf i jednu fusnotu”. Dodaje kako “tužiteljstvo nije formalno utvrdilo identitet onoga tko je ispalio projektil koji je rezultirao rušenjem Starog mosta”. I na kraju zaključuje: “U svakom slučaju, po mom mišljenju Stari most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni sav promet i opskrba namirnicama. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti.” Na sjednici VONS-a (dokaz P02466) 20. svibnja 1993. Tuđman izjavljuje da politika zaoštravanja sukoba s Muslimanima ugrožava interese Hrvatske. On spominje činjenicu da Hrvatska, bez obzira na prisustvo muslimanskih izbjeglica, ne može prihvatiti da izgubi područja koja su bila u sastavu Banovine. “Po meni, te izjave označavaju kraj bilo kakve namjere da se izvrši aneksija ili sukob produbi, cilj je suradnja s Muslimanima”, zaključuje Antonetti. Na sastanku Tuđmana s najbližim suradnicima 15. srpnja 1993. (dokaz P-03467) pokreće se važno pitanje sudjelovanja HV-a u sukobu. “Ono što je o tome rečeno je značajno jer na tome može pasti hipoteza o međunarodnom oružanom sukobu”, piše Antonetti. Na sastanku 6. siječnja 1994. Tuđman je izjavio da je prethodnog ljeta Šušku i Bobetku dao u zadatak da se kontrola nad hrvatskim područjima srednje Bosne osigura uz pomoć dobrovoljaca iz Hrvatske, kako bi se utvrdile “buduće granice hrvatske države, možda za stoljeća”.

( večernji.ba )

Podijeli objavu