Ivana Cvjetković postala je novinar o kojim se mjesecima priča, njene emisije, koje se prikazuju svakoga petka, od jeseni 2015., su provokativne, željne istine i potrebe da se progovori o nepravdi, korupciji i kriminalu u kojem živimo, ali s druge strane i nekim pozitivnim primjerima u našem društvu.
Ova mlada Fojničanka studirala je novinarstvo u Mostaru i trenutno je zaštitno lice HRT Kiseljak, a od neki dan i dopisnik HRT-a iz BiH za emisiju koja se prikazuje i na BHRT-u.
Autor: Dragan Vidović / Kockice.ba
Dugo sam razmišljao kako ću pripremiti ovaj razgovor, jer ipak ću razgovarati sa novinarkom čija popularnost u BiH raste iz minute u minutu, čije priče ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Taj razgovor je otpočeo spontano, a bio je zaista dug i iskren. Upoznajući je, bio sam iznenađen pozitivnom energijom koja iz nje zrači, ali njen osmijeh je ipak bio taj koji je otklonio sve nedoumice koje sam do tada imao. Stoga sam odlučio i ovaj intervju predstaviti vam na ne klasičan način, jer je takav zaista i bio.
Otvorili smo mnoge teme, ali najviše, kako sam i očekivao od Ivane, govorila je o novinarstvu u BiH.
Najprije mi je govorila o počecima, otkrivajući kako se rodila ljubav prema ovom poslu. „Obično svi novinari to jesu i prije nego zaista postanu. Moja želja se rodila već u osnovnoj školi. Sjećam se da sam sa desetak godina pratila izbore u Republici Hrvatskoj, kada su kandidati bili Budiša ili Račan. Mojim roditeljima je to bilo malo čudno. Zatim, prije spavanja sam pratila HRT-ove dnevnike, čitala dnevne novine, iako ih tada još nisam razumjela. Kasnije, sjećam se, čitala bih čitanku i glas nasnimavala na kazete. Govorila u ogledalo. Danas kad se prisjećam, zaista je sve upućivalo u kojem smjeru će moja profesionalna karijera ići. A i mama kaže da sam bila dosadna i ljude pitala vrlo direktna pitanja (smijeh). Još prije studija iz kuće sam počela raditi za jedan portal. Tad osnivamo i lokalne novine “Fojnička škrinja” i počinjem istraživati ni malo jednostavne priče, bez akreditacije i samo sa diktafonom. Bez obzira na to što sam tada izgledala kao neka znatiželjna djevojčica, ja sam se osjećala kao novinarka. Na fakultetu sam imala nevjerojatnu sreću, jer sam imala profesore kojima je bilo stalo da nas zainteresiraju. Danas, kada razgovaram sa kolegama s nekih drugih fakulteta, znam koliko je to važno. Upoznali su nas sa radom u tiskanim medijima, radijom, televizijom, agencijama, portalima (i praktično). Tada shvatite da nije isto biti novinar u različitim medijima. Mislim da je na televiziji najteže, jer morate ponuditi sve, ali u isto vrijeme i najljepše. Veliku ulogu u mom razvoju tada je imao pokojni profesor Smiljko Šagolj, koji je, vjerujem da će vam svi studenti to potvrditi, bio puno više od sveučilišnog profesora. Ozbiljnim novinarstvom se počinjem baviti na trećoj godini, kada upoznajem sadašnjeg direktora HRT KISS, koji je tada bio urednik druge televizije. O tome ćemo još kasnije.
Ono što moram priznati jeste da sam očekivala da je puno lakše. Nisam mislila, kao većina, da se za televiziju samo našminkaš i onda smješkaš i čitaš neke pripremljene vijesti, ali svakako sam mislila da je dolazak do nekih informacija lakši, da su političari dužni biti otvoreni prema javnosti, koja ih bira, a koju mi samo informiramo… Za informacije koje se podrazumijevaju da možemo dobiti, mi se dobro pomučimo. Nekad su to sati i sati čekanja u (ili ispred) zgradama institucija, deseci telefonskih poziva, odbijanja, i tako dalje. Nekako… Otežava nam se na sve moguće načine. Znamo doći ujutro u osam sati na posao, a izaći u kasnim večernjim satima, nekada čak i iza ponoći. Vrlo često se preispitujemo koliko je zaista vrijedno. Zato se veliki broj studenata već s prvim iskustvom razočara i odustane.”
Kako postaješ, kako ti kažeš, ozbiljan novinar?
„Da. Bolji i aktivniji studenti su imali priliku pisati i poneki medij bi to objavio, surađivali smo i s televizijama, ali moj prvi ozbiljan angažman bio je na sarajevskoj televiziji FACE TV. Sati i sati rada, učenja, čak i suze. Puno je mladih ljudi, konkretno kroz tu televiziju prošlo, ali su mnogi kasnije odustali. Tek nas nekoliko smo se nastavili izgrađivati i baviti ovim poslom. Bila sam vrlo mlada i mogu slobodno reći “bačena u vatru”, ali danas mi je drago i rado se sjećam tih svojih prvih dnevnika, koji su išli uživo. Ne samo da sam se predstavila gledateljima, nego sam osnažila u svakom smislu. Ili jesi ili nisi i to je odličan način da saznaš. Nakon toga sam radila na Javnom servisu, ali nešto kraće. Odselila za Dubrovnik, gdje sam bila angažirana na čak nekoliko hrvatskih medija. Dakle, iako malo godina, iskustva zaista imam i moja emisija se izrodila upravo iz tog stalnog i predanog rada. I nije to samo rad u redakciji, novinar ste i doma, kada istražujete, čitate, kad šetate kroz grad i nešto primijetite, kad vas sami gledatelji zovu na ispričaju svoju priču, jer vjeruju da im jedino vi možete još pomoći. Dakle, priče su svuda. Želim da gledatelji kada gledaju i komentiraju moju emisiju i mene, znaju da je do zvijezda trebalo proći kroz puno trnja. I još uvijek je.”
Ivanine emisije obrađuju teme iz istraživačkog novinarstva, a sama Ivana nam je otkrila zašto toliko voli baš istraživačko novinarstvo, koje je kroz njenu emisiju sve više i više promovira.
„Svjesni smo u kakvom društvu živimo. Nepravde, korupcija i kriminal su svuda. Čak su i javni, što najviše, naravno, osjećaju obični građani, koji zaista više ne vjeruju u institucije koje bi trebale provoditi pravdu. Smatram da, onda, moraju postojati ljudi i mediji u kojima će govoriti o tome. Možda ne možemo spriječiti, ali to je ono što mi možemo učiniti za istinu, pravdu i neko bolje društvo u cjelini, a možda će vremenom, kad se ratne emocije smire, ljudi po toj istini početi i davati svoje povjerenje i glasove na izborima, jer ne zaboravimo da su građani ti koji im daju priliku. Nekako… Ja imam potrebu da im prenesem ono što saznam i dok ima onih koji me gledaju i ja postojim. „
Znajući sve ovo, pitam Ivanu, ima li onda sve ovo smisla, koliko se isplati?
„Ja sam tu. I ti si, evo, tu …dakle, ima. Upravo zato što nismo od onih koji mogu šutjeti i trpjeti. Ovo je naš način borbe. A borimo se istinom i to je, pokazat će vrijeme, najjače sredstvo. Jedino je pitanje koliko je isplativo (smijeh), danas, kada se u cijeloj regiji medijska lica plaćaju koliko imaju lijepo urađene grudi, a ne po onome što zaista rade, ali to je sad već neka druga tema. Isplati se, ako ništa, raditi ono što znaš i voliš. Meni je žao onih koji ne vole svoj posao i svaki dan odlaze na radno mjesto, razmišljajući kako bi radije bili negdje drugdje. Ciganska duša, kakva ja jesam, na novac gleda kao neko sredstvo koje omogućava život i opstanak. I to je sve. Ja se ne bih mogla zamisliti na nekom poslu gdje svakodnevno odlazim na isto mjesto i znam da ću tamo i provesti, recimo, od 08 do 15 sati; svaki dan isti. To me plaši. Ima stvari u životu koje se ne mogu platiti.”
Govoriti o novinarstvu, a ne dotaknuti se uzora, bilo bi doista besmisleno. Ivana je potvrdila, da kao ni ja, nema nekih ni životnih, ni profesionalnih uzora. Ipak…
„Cijenim većinu starijih kolega koji rade ovaj posao. Pošteno i predano. Izrazito cijenim svoje profesore, koji su na različite načine, uključeni u medije. No, osim direktora Tvrtka Milovića, kojeg sam ranije čitala, gledala, kasnije učila i čiji put i razvoj sam imala priliku pratiti, nemam nekih velikih uzora. Pogotovo među ženama. Nekad mi je žao da je tako.”
Svima su puna usta kada govore o novinarstvu, njegovoj objektivnosti, a Ivana mi je sa smiješkom odgovorila pitanje je li moguća objektivnost.
„Teško. Prvo zato što nemate objektivne medije u kojima biste mogli raditi. Danas nije ni tajna čiji je koji medij. Recite mi bilo koji i reći ću vam tko stoji iza njega. S druge strane, i novinari su ljudi. Nemoguće je da na određenu temu nemaju svoj stav, samim time je potpuna objektivnost nemoguća. Primjerice, neki događaj – vi i ja ga nećemo doživjeti isto. No, to nije toliko strašno, sve dok se trudimo da budemo objektivni i da priču predstavimo sa svih strana i u korist gledatelja. Problem su plaćenici, koji za sitan novac rade naručene priloge, koji zaista mogu naštetiti, vrlo često nevinim osobama. I sve ih je više. Smatram da je bolje biti nezaposlen novinar, nego cenzuriran. Ili potplaćen.
Za kraj sam zamolio Ivanu da pokuša pomoći svim mladim ljudima koji se žele baviti novinarstvom u BiH i pošalje im poruku, što je ona na sebi svojstven način i učinila.
„Želja.
Kada imate želju, vi ćete se truditi. To će vaši nadređeni znati prepoznati, ali i gledatelji, vjerujte mi. Znaju to nagraditi svojom gledanošću i povjerenjem, I kad je najteže, sjetite se da to radite za sve te ljude. Za onu bakicu koja nije mogla doći vidjeti događaj uživo. Vi ste njene oči. Za studenta kojeg ga nešto zanima, a nema vremena sam istražiti. Za birača, koji želi znati što sad radi u vlasti za njega onaj kojemu je poklonio svoj glas na izborima. Sutra će vam se javljati, zaustavljati vas na ulici, zahvaljivati i čestitati vam. Vidjet ćete.
Ne odustajati.
Susrest ćete se sa četrdeset prepreka dnevno, ali to samo znači da ste taj dan naučili četrdeset lekcija. Vlada sveopća pasivnost. To je točno. Ali kada vidite sve te ljude koji piju kave i chataju na facebooku, i na to treba gledati kao na priliku, znači da će vaš rad biti više uočljiv.
Ne podleći centrima moći.
Što više budete rasli i napredovali, to će biti više kušnji. Ne prodati se. Ni skupo. Ni jeftino. Jer jednom kada to učinite, nema povratka. Pa, čak ni kad vam prijete, a ako dobro radite, bit će i toga. Vaša publika to nije zaslužila, a ona vas je i stvorila. Vi ste sedma sila. Tako se osjećajte, tako i radite.
I rekla bih još da moraju znati da se odriču privatnog života i slobodnog vremena, ali ću ih uplašiti (smijeh). ”
Doista je bilo pravo uživanje raditi intervju sa Ivanom. Njena sloboda i iskrenost ulijevaju vam nadu da niste jedini koji nešto rade i bore se u ovoj napaćenoj zemlji. Na kraju mogu samo reći da mi je drago što sam upoznao Ivanu, glas svih nas koji želimo promjene, a Ivana ona je s jednostavnim osmijehom obećala da će i dalje raditi s istom strašću, pokazujući na taj način da je zaista prava zvijezda među nama. Silno nam trebaju ljudi poput nje. Njoj želimo sreću, svjesni da će ćemo njene intervjue i bilborde po srednjoj Bosni gledati još dugo, jer je tek na početku …
Kockice.ba
