Mislila sam pitati u gradskom poglavarstvu za dozvolu da svom gradu poklonim nešto za uspomenu,razbila bih kasicu prasicu i kupila jedan veliki gradski sat…
stavila bih ga kraj zidića na centru,visokog tri metra,četvrtastog oblika i rimskih znamenki…svećanost otkrivanja sata i moje veliko kumstvo,organizirala bih za prvomajski uranak…pozvala bih “Eksponent”,folklor,”Epicentar”,Mirsadu Mekić za sevdah,Davorku Kordić i Amilu Tulić za operu,mažoretkinje i zbor “Ivančice”...ceremonija mog kumstva s čaršijom bi počela pjesmom “Dođi u pet do pet” u izvedbi Tanje Jović i Aide Halilović…župnik i hodža bi blagoslovili sat i hranu koju su donijeli svi stanovnici grada i sela oko Busovače…uranak i doručak bi trajali do podne,tad bi novi sat prvi put otkucao dvanaest puta a u isto vrijeme bi sirena s Vatrogasnog doma pustila svoj znak,kao svakog prvog u mjesecu…tad bi cijeli grad poveo kolo,dokle sežu radničke ruke i zvukovi stotine harmonika…od ideje sam odustala jer se sat daruje za oproštaj,kraj i rastanak…bojim se da bi oproštaj od mog grada,zaustavilo sve savršene otkucaje mog srca i života,da bi svo vrijeme za mene bilo nepovratno izgubljeno,ako jednog dana spakujem kofer i odem.
