Početna BUSOVAČA Gradimo dom za stare o kojima nema tko brinuti

Gradimo dom za stare o kojima nema tko brinuti

0
Podijeli objavu
Posjetili smo Busovaču gdje već 13 godina na dobrobit brata čovjeka i zajednice, kroz razne aktivnosti volonterski djeluju članovi Udruge Dar srca, kojima pomažu njihovi sugrađani, ali i drugi iz cijeloga svijeta.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić / Nedjelja.ba

Udrugu Dar srca osnovala je 24. prosinca 2004.skupina entuzijasta u Busovači uvidjevši da postoji veliki broj ljudi u njihovoj sredini kojima je potrebna pomoću osnovnim stvarima potrebnim za život, a to su hrana i krov nad glavom. Bile su to egzistencijalno nezbrinute obitelji s više djece, ali i stari i nemoćni bez ikoga svojega. Članovi udruge započeli su svoje djelovanje u veoma teškim uvjetima, ali su kroz godine uspjeli realizirati niz humanitarnih projekata.

Teški početci

Od početka je u udruzi aktivna, i ima predsjedničku dužnost, Ružica Laštro, koja nam je zajedno sa svojim suradnicima opisala aktivnosti udruge sa sjedištem u mjestu Krčevine kod Busovače.

„Udruga postoji već 13. godinu. Početci su bili izuzetno teški. Zadnjih nekoliko godina dobili smo prostor, a inače smo se stalno seljakali. Od početka se skupljala hrana po našim trgovinama i dijelila za Uskrs i Božić. Na početku smo imali više od 260 obitelji u potrebi. To su bile obitelji s više djece – četvero, petero, šestero. Naravno, nismo odbijali ni one s jednim ili dvoje djece, a roditelji nisu bili zaposleni.

Naši su korisnici stariji ljudi koji žive sami, a nisu ostvarili nikakva prava na mirovinu. Neki čak nisu ostvarivali ni prava na socijalnu pomoć bez obzira što su bili bolesni.

Danas udruga ima oko 100 obitelji koje pomaže, uglavnom starijih jer obitelji s više djece, kao što je sada inače postalo trend, odlaze u inozemstvo, prema Njemačkoj i Austriji, želeći djeci osigurati kakvu-takvu bolju budućnost“, kazala nam je Laštro. Napomenula je da je udruga proteklih godina uz pomoć dobročinitelja uspjela prikupiti sredstva za izgradnju nekoliko kuća za obitelji koje su do tada bile prepuštene same sebi i živjele u nehumanim uvjetima, a danas ovi ljudi imaju krov nad glavom i uspjeli su, zahvaljujući tom poticaju, izaći iz krize te normalno žive i privrjeđuju za život dok se njihova djeca školuju i pozitivno gledaju na budućnost.

Pomoći starima

„Sad smo najviše usredotočeni na stare i bolesne ljude koji nemaju svoje obitelji. Nemaju svoju djecu da im mogu pomoći. Žive sami, godine su ih pritisnule, više ne mogu ni raditi,a bavili su se poljoprivredom. Žive od socijalne pomoći koja iznosi 98 KM. U tu nam kategoriju ulaze i oni koji žive od jedne minimalne mirovine, od 320 KM. S obzirom da ovdje većinu lijekova plaćaju, a sama starost nosi i bolest, uz režije i troškove, njima to više nije dovoljno.

U sklopu udruge radi i besplatna pravna pomoć koja pomaže rješavati neke komplikacije, a imamo i savjetovalište“, informirala nas je Ružica koja je zajedno sa suradnicima od početka uključena na prikupljanje hrane i osnovnih životnih potrepština. Prvo su to činili u suradnji s lokalnim trgovinama, a onda su prepoznavši humanu namjeru u pomoć priskočili i mnogi drugi iz Busovače i puno šireg prostora, što je urodilo jednim hvale vrijednim projektom.

Socijalna trgovina

„Socijalna trgovina otvorena je prije šest godina jer smo shvatili da je potreba velika, a da mi ne možemo svakoga mjeseca obilaziti sve te obitelji u potrebi. Otvorili smo ju da bismo pojednostavili i sebi rad, i njima da dobiju pomoć, na prvom mjestu osnovne životne namirnice, a uz to smo ponudili i odjeću i obuću. Prvenstveno je to odjeća za djecu i mlade pa ljudi ne moraju trošiti na to. Osobe u socijalnoj potrebi sve to ovdje dobivaju besplatno“, predsjednica udruge pokazala nam je ponudu socijalne trgovine u koju je malo prije našeg dolaska stigla velika donacija iz Italije. Zajednosa svojim suradnicima, ispričala nam se zbog „nereda“ jer sve stvari nisu stigli nabrzinu složiti kako bi sve bilo uredno posloženo na police i vješalice. Nismo im, dakako, na tom „neredu“ zamjerili shvaćajući kako za svaki posao treba vremena, a mi smo im stigli u posjet odmah nakon dolaska humanitarne pomoći. Razgledali smo ponudu trgovine (čije je radno vrijeme četvrtkom od 10 do 12 sati) i primijetili da u njoj korisnici mogu nabaviti mnogo različitih artikala iznimne kvalitete. Pitali smo mogu li zainteresirani tu nešto i kupiti te tako dati svoj dobrovoljni prilog za korisnike, a Laštro ističe kako je upravo to i jedna od pozitivnih praksa.

„Imamo i ljude koji dođu u našu socijalnu trgovinu i mogu uzeti odjeću, a ostave određenu naknadu za to. Za te novce mi nabavimo brašno ili ono što zatreba našim korisnicima“, pojasnila je Ružica istaknuvši kako dugogodišnji rad socijalne trgovine ne bi bio moguć bez podrške mještana i prijatelja članova udruge koji žive u inozemstvu, a udrugu i sve njezine pothvate pomažu i prate i župnici u Busovači.

Potpora fratara

„Suradnja između udruge i nas fratara iz župnog ureda je na visokoj razini. Ružica i Josip Lukin su i u Pastoralnom vijeću. Spremni su uvijek pomoći oko svega što se događa u župnom uredu, a i mi stojimo njima na raspolaganju. Podržali smo osnivanje udruge, a čak smo jednim dijelom i financijski uspjeli pomoći. Projekt je potreban zato što i u Busovači ima ljudi koji zbog siromaštva postaju beskućnici i o njima valja voditi brigu. Treba im osigurati pomoć kako bi u nekim normalnim uvjetima proveli ostatak života. Mi ih obilazimo tijekom božićnih i uskrsnih ispovijedi te po potrebi, kao i u dogovoru s ljudima iz udruge. Neke smo donacije dobivali mi pa smo ih prosljeđivali udruzi za potrebite. Socijalnu trgovinu i druge projekte trebamo podržavati jer su to naši sugrađani i župljani, preko toga svi mogu izraziti svoju solidarnost“, potvrdio je župnik fra Zoran Jaković kazavši i kako su nedavno djelatnici Caritasa dolazili i upoznali rad udruge te se oduševili postignutim. Ujedno je pozvao sve ljude dobre volje da pomažu onima u potrebi koliko god to mogu.

Dati srce potrebitom

Udruga korisnike pronalazi preko župnika koji posjećuju ljude, sugrađana i Centra za socijalni rad u Busovači, a mnogi u njoj prepoznaju prostor za svoj humani doprinos. Tako im se nedavno pridružila i mlada ekonomistica Danijela Bošnjak.

„Trenutno volontiram u Općini. Sasvim slučajno Ružica je poslovno navratila do nas i pitala me što želim raditi u budućnosti i što planiram nakon završenog staža. Rekla sam joj da ne znam jer su prilike za poslove kod nas male. Ona mi je predložila da dođem u udrugu i da vidimo ima li neko mjesto za mene. Došla sam kroz nekoliko dana, a ona mi je opisala čime se udruga bavi i predložila da za njih pišem projekte za strane zemlje. Što se tiče mene osobno, ja sam takva osoba koja kad nekomupomogne, sebi popravi dan. A što se tiče zajednice, malo je ljudi koji će napraviti nešto za nekoga. Tako je potrebna jedna ovakva organizacija kako bi pomogla onima kojima je pomoć potrebna“, smatra Danijela koja se ovih dana upoznaje i s korisnicima. Neke od njih susreli smo i mi, a porazgovarali smo s Marijanom Jukićem komuje Dar srca u životu i njegovim samačkim i staračkim danima veliki egzistencijalni oslonac.

„Rođen sam uPosušju, u Gornjim Jukićima. Ovdje živim u Busovači oko 20 godina. Oni mi mnogo valjaju. Stalno mi daju namirnica, nešto garderobe i tako od toga živim. Imam 100 KM od Centra za socijalni rad, drugo nemam ništa.To mi mnogo znači – kad nemaš za što kupiti kruha, to me mnogo spašava. Danije toga, ne znam kako bih na kraj izašao“, iskren je Marijan koji ne krije veliku zahvalnost za sve što članovi udruge za njega čine.

Daleko od svih

Poslije posjeta socijalnoj trgovini pokušali smo doći do nekih starih i nemoćnih korisnika za koje udruga gradi Dom Sv. Mihovil u mjestu Krčevine, ali zbog problema na brdskoj i nevremenom izrovanoj stazi,nismo uspjeli stići na željeno odredište te smo, nažalost, ostali uskraćeni za nekoliko izjava.

„Budući korisnici žive uglavnom na rubnim dijelovima naših sela i općine, u brdovitom nepristupačnom kraju. Ljeti još nekako uspijevamo autima doći kod njih, a uglavnom idemo pješke i hrana se nosi u rukama ili nam netko od ljudi koji imaju malo bolji auto, terenac, pomognu odvesti hranu kad su snijeg i neuvjeti. Njihove su kuće uglavnom trošne. To je jedna prostorija, eventualno dvije – neki hodnik. Spavaju i žive u jednoj prostoriji, kupatilo nemaju, nemaju vodu u kući, nego je vani. Nije to jedna ili dvije osobe,nego veći broj ljudi – sad već imamo 29 osoba spremnih za korištenje doma“, objasnila nam je Ružica.

Prema njezinim riječima, obnavljati im kuće za udrugu je financijski neizvedivo, a ako bi se to i učinilo, opet bi stari i nemoćni ostali sami u zabačenim područjima. Stoga je udruga odlučila podići im dom u kojem će imati normalne uvjete za život, gdje će im biti toplo i gdje će imati redovitu hranu i liječničku skrb.

„To su ljudi koji imaju više od 70 i 80 godina te su i bolesni. Gospođa kod koje smo krenuli, naša korisnica Jela, slabo i vidi. Ona vidi na dva-tri metra. Njoj i drugima potrebna je pomoć. Bilo je tu zgoda i nezgoda dok ih obilazimo, pogotovo u zimskim uvjetima. Pokušavamo dok je ovakvo vrijeme bez snijega nekako proračunati koliko bi njima hrane bilo najpotrebnije za zimu dok im se ne mogne ponovno dolaziti do njih, ali to je nepredvidivo jer se oni u međuvremenu razbole, traže lijekove koje im treba odnijeti. Svjesni smo veličine projekta, potrebnih sredstava i da je to humanitarni rad, da se radi prilozima dobrih ljudi koji pomažu. Opet ispred svega stavljamo čovjeka i osobu. Stavljamo sebe u takvu situaciju – što bi nama to značilo da se nađemo sami, zaboravljeni, ostavljeni. Zaboraviti na te ljude nije ni ljudski, ni kršćanski“, naglasila je naša sugovornica posvjedočivši mnogo puta kako su članovi tim starima najčešće jedini najbliži pa ih poistovjećuju s rodbinom.

„Uvijek smo im dostupni, oni to znaju i to im daje nekakvu sigurnost i radost. Žao mi je što ovaj put nismo uspjeli doći do njih jer nam se jako raduju. Za njih je jedan doživljaj kad ih netko obiđe i popriča i kad svoje probleme mogu nekome iznijeti. Oni nemaju ni TV, ni radio, imaju raznih problema i svaki im je naš dolazak veselje i osjećaj da nisu zaboravljeni, sami i napušteni“, dodala je Ružica, a njezin dugogodišnji suradnik Josip Lukin, profesor engleskog jezika u srednjoj školi u Busovači, dopunio je priču u razvoju i cilju projekta Doma Sv. Mihovil.

Pomozite i vi

„Iako je 17. svibnja ove godine položen kamen temeljac, ideja o domu javila se mnogo ranije – razmišljamo o izgradnji doma za siromašne, stare i bolesne već dugi niz godina. Prije dvije godine pokušali smo je provesti u djelo te odlučili izraditi projekt. Od početka imamo podršku dobrih ljudi. Projektant Ivan Spajić, vlasnik Urbisa 86 d.o.o. iz Širokog Brijega, naplatio je za projekt samo svoje troškove, a sav svoj i rad njegovih djelatnika bio je dar udruzi. Generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije i nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini mons. Luka Tunjić, izaslanik kardinala Vinka Puljića, položio je i blagoslovio 17. svibnja kamen temeljac i otada napreduje gradnja. Mi ćemo se sada zaustaviti ovdje i na proljeće nastavljamo s radovima. Dosada je utrošeno oko 60 000 KM, a vrijednost projekta je 600 000 KM. Dom bi trebao imati kapacitet za oko 30 osoba, s tim da je u projektu ostavljena mogućnost za proširenje ako bude potrebe. Govorimo o osobama kojima je sada trenutno potrebna pomoć i mi smo računali na taj broj u Busovači, a možda i šire izvan nje“, naveo je Lukin kazavši kako je u projektu ostavljena i mogućnost nadogradnje još jednog kata za dvostruko proširenje. „Broj zaposlenih ovisit će o broju korisnika. Planiramo imati 30 korisnika i najmanje 10-ak zaposlenih. Bilo bi tu dosta volontera iz udruge koja ima suradnju i s volonterima te liječnicima iz drugih država, koji su voljni dolaziti u dom i volontirati po mjesec-dva. O tome intenzivno razgovaramo s našim prijateljima u Hrvatskoj, Poljskoj i drugim zemljama. Planirali smo završiti radove do 2019. Ali to svakako ovisi od pomoći dobrih ljudi i organizacija kojima se svakodnevno obraćamo za pomoć. Dosad su svi naši troškovi plaćeni iz donacija običnih ljudi koji su davali od 10 do 10 000 KM. No, iako netko da pet maraka, nama je dobrodošlo jer je nekomu pet maraka kao nekom drugom 5 000. Apsolutno to razumijemo i ovom prigodom zahvaljujemo svima njima na materijalnoj i prvenstveno moralnoj te duhovnoj podršci“, istaknuo je Lukin.

Svi su udruga

A oni njegove kolege za sve potrebite rade besplatno i volonterski. Većinom su članovi Trećeg franjevačkog reda i aktivni laici različitih zvanja. „U udruzi sam već sedmu godinu. Svi mi u udruzi radimo sve i svašta – od pisanja zamolbi za pomoć do prikupljanja paketa i hrane, utovara, istovara… Dakle, od poslova iz stolice, do najtežih fizičkih poslova. Svi smo u udruzi jednaki i nastojimo doprinijeti što je više moguće. Većina nas je jako bliska Crkvi i ovo je jedan od načina da zapravo pokažemo svoju vjeru koja nije samo nešto teoretski, nego je i praktična. Ovo je jedan lijep način da praktično pokažemo svoju vjeru pomažući drugima koliko možemo, i s vremenom i materijalno“, posvjedočio je profesor napomenuvši kako udruga mnoge potiče u činjenju dobra za bližnje.

„Udruga se ne sastoji samo od članova. Više puta ponovim da smo svi mi građani Busovače i šire udruga. Mi pomažemo ljudima koji žele pomoći drugima da pronađu put kako to učiniti. Imamo brojne donatore koji ne žele da se za njih zna. Jednostavno usmjere hranu ili sredstva i kažu: ‘Vi znate kome najviše treba i usmjerite to na pravi način.’Svi u udruzi radimo volonterski i ništa od toga nikomu nije plaćeno, nitko tu nije profesionalno zaposlen i svi zaista uživamo u tome. Mislim da je netko plaćen da se ne bi osjećao dobro zbog toga. Plaća koju dobivamo je najveća – zadovoljstvo ljudi kojima pomažemo, sreća djece kojima donesemo hranu, igračke, bombone… Imali smo djece koja mjesecima nisu vidjela bombone“, prenio nam je Josip naglašavajući još jednu bitnu činjenicu – udruga pomaže svim ljudima bez obzira na vjeru i naciju, a isto tako donatori su ljudi sa svih strana.

„Pozvao bih sve da učine u svojoj sredini ono što mogu. Mi ovdje u našoj sredini pokušavamo pomoći ljudima koliko možemo, a posebno naglašavam potrebu pomaganja starijim i bolesnim osobama koje nemaju nigdje nikoga. Takva je pomoć potrebna i u drugim sredinama. Pozivam sve ljude dobre volje da se okrenu oko sebe i pogledaju one oko sebe i budu tu za njih. Također bih pozvao sve da i dalje daju potporu Udruzi Dar srca u našem radu, izgradnji doma i da se uključe u rad udruge“, poručio je Josip Lukin na kraju naše priče koju će, nadamo se, mnogi pročitati i podržati gradnju Doma Sv. Mihovil, kao i druge humane projekte Udruge Dar srca.

Podijeli objavu