Početna BIH Ekstremizam

Ekstremizam

0
Ekstremizam označava aktivnosti i poglede pojedinaca koji su protivni demokratskom poretku i provode ili se zalažu za nasilje, mržnju, zastrašivanje, diskriminaciju i rušenje demokratskog ustavnog poretka.

Značajka ekstremističkih pokreta, neovisno o ideološkoj pozadini, jest da često privlače nestabilne osobe čije ponašanje je nepredvidivo i koje je teško na vrijeme prepoznati. Za ekstremizam, kao i za ostale slične oblike djelovanja, značajno je djelovanje u kibernetičkom (cyber) prostoru, gdje pojedinci međusobno razmjenjuju informacije i šire ekstremističke stavove. Internet je tako postao jedan od najvažnijih medija u širenju ekstremističkih ideja. Suzbijanje ekstremizma označava zaštitu građana od nasilja i prijetnji nasiljem, zastrašivanja, poticanja na rušenje demokratskog ustavnog poretka i ugrožavanje ustavnih prava i sloboda (SOA, 2018).

Dakle, moglo bi se reći da se riječju ekstremizam označavaju djela ili ideologije koje izlaze iz okvira koje se smatraju društveno prihvatljivim, bilo iz pragmatičnih, bilo iz moralnih razloga. Ekstremizam potiče iz latinskog jezika od riječi „extremus“ i može se prevesti kao krajnost, nepopustljivost u određenim idejama, stavovima i postupcima. Ekstremizam korespondira sa idejom granice tj. ograničavanja. To je ujedno i njegova osnovna definicija, te stoga i često o ekstremizmu govorimo kao o ponašanju koje se nalazi na granici dozvoljenog sa tendencijom da se ta granica pređe. Te granice nisu ujednačene i mogu se javiti u formi običaja, zakona, religijskih i moralnih normi, pa je tako i poimanje ekstremizma različito. Otuda i objašnjenje zašto se u jednoj sredini ista pojava može smatrati ekstremizmom, dok u drugoj, u kojoj su drugačije granice ponašanja i aksiološkog sistema, to nije. (Đorić, 2012).

Nakon nekoliko definicija ekstremizma i poimanja da je ekstremizam sve ono što izlazi iz okvira “društveno prihvatljivog” može se doći do problemau kojoj mjeri netko postaje sudac o tome tko je ekstremist, a tko nije ekstremist. Ovo posebno dolazi do izražaja ako govorimo o političkom ekstremizmu. Ukoliko gledamo politički spektar i ideologiju, ekstremnim ideologijama obično smatraju one koje pripadaju ekstremnoj ljevici, ekstremnoj desnici ili vjerskom fundamentalizmu. Sljedbenici tih ideologija ili pokreta se u pravilu sami nikada ne nazivaju ekstremistima, ali su zato skloniji sebe nazivati radikalima. Zbog toga se izraz radikalizam danas uvriježio kao svojevrsni eufemizam za ekstremizam.

Politički ekstremizam treba shvatiti u širem smislu kao oblik političke djelatnosti koja promiče nepoštivanje političkih načela, tolerancije, prava ili ustavnih načela, potiče društvenu isključivost na osnovi ideologije, nacionalnosti ili etničkog podrijetla, vjeroispovijesti ili jezika. Postoji određena korelacija između moći i stabilnosti demokracija te tolerancije i konkurencije ideja. Slobode se mogu ograničiti samo pravom, kada je to nužno u demokratskim društvima radi ostvarivanja legitimnih ciljeva, no u svakom slučaju razmjerno naravi potrebe. Ekstremizam jenegacija tog osnovnog pravila. Zbog različitih se razloga ekstremizam ne oblikuje isključivo kao ideologija ili kao politički program ili pokret. Najčešće se prepoznaje u svakodnevnim radnjama te nije samo radikalno političko stajalište. Nikako se ne smije zamijeniti legitimnu opoziciju sustavu sa prijetnjom sustavu. Ekstremizam ne predstavlja kritičko gledište prema sustavu. Ono je destruktivna zlouporaba slobode. Pobrkati slobodu i ekstremizam je logička pogreška pars pro toto[1]. Ekstremizam je osporavanje prava drugih, to jest negacija prava i sloboda drugih (Kregar, 2010).

Ako u ovaj kontekst stavimo Bosnu i Hercegovinu, ne treba zaboraviti da se ekstremistima često nazivaju politički protivnici sa tendencijom njihove eliminacije i diskvalifikacije iz društveno-političkog života, što zamagljuje pravu sliku o ekstremizmu. Društveno-politički život BiH obiluje ovakvim elementima te se na svaki način nastoji diskreditirati određene političke protivnike iz drugog naroda bez obzira na legitimnost njihovih stavova poštujući pravni i jedinstveni karakter Bosne i Hercegovine kao države.

Sloboda govora je često predmet rasprave i dokle idu njegove granice. Dobar primjer slobode govora je različit odnos prema nacističkim simpatizerima u Njemačkoj iSjedinjenim Američkim Državama. Naime, u Njemačkoj se to razvilo u koncept pod nazivom “obrambena demokracija” tj. ideja je da bi demokracije trebale posegnuti nekim iliberalnim politikama, odnosno ograničenju slobode govora i prikaza ideološke ikonografije, u ovom slučaju povezanog s holokaustom i Drugim svjetskim ratom, kako bi svi bili slobodni. Ovakav stav je objasnio svojom izjavom Matthias Jahn[2], njemački sveučilišni profesor prava: “Naš njemački zakon usredotočuje se na snažno uvjerenje da bismo trebali spriječiti takav govor u društvu predanom načelima demokratskog suživota i mira”. Dok s druge strane, Geoffrey Stone[3], profesor prava iz SAD-a gleda na ovo ovako: “Pouka koju smo naučili je da nije vjerovati vladi da odlučuje koji je govor u redu, a koji govor nije u redu. Prvi amandman ne dopušta vladi da zabrani govor jer se misli da su ideje uvredljive ili odvratne. To je poruka koju smo naučili u našoj povijesti, odnosno da ne vjerujemo vladi da donese tu odluku. Da smo imali to, kaže on, vjerojatno bi se vladine odluke koristile protiv građanskih prava, prava žena i LGBTQ prava.”

Sve u svemu, govor mržnje na internetu je možda glavna manifestacija ekstremizma u današnjem svijetu i rijetki su slučajevi prijenosa ekstremizma iz “online” sfere u “offline” svakodnevnicu, što ne znači da se takvo nešto treba zanemarivati. Manje političke grupacije/ekstremističke grupe (vjerske, nacionalne, sportski huligani s političkom pozadinom) koje u predinternetsko vrijeme i vrijeme prije društvenih mreža nisu mogle kanalizirati svoje ideje i proširiti ih do ljudi kojima su takve ideje privlačne danas postižu određenu vidljivost te dolazi do rasta njihove popularnosti. Osim toga i pojedinci danas također imaju otvoreni prostor u kojem mogu tražiti pojedince i grupe koje na jednak način misle. Pojedinci mogu ima ekstremne stavove, a da se nikada ne odluče na konkretne reakcije protiv neistomišljenika, ali s druge strane, ne treba zanemariti da postoji realna opasnost od takvih osoba, odnosno da pribjegnu konkretnim nasilnim metodama u iskazivanju svojih ideja.

Prema Saveznom istražnom uredu[4] (FBI, 2018)  nijedan razlog ne objašnjava zašto ljudi postaju nasilni ekstremisti, ali često se to događakada netko pokušava ispuniti svoju duboku osobnu potrebu. Na primjer, osoba se može osjećati sama ili im nedostaje smisao i svrha u životu. Oni koji su emocionalno uzrujani nakon stresnog događaja također mogu biti ranjivi za potencijalnu regrutaciju. Neki ljudi također postaju nasilni ekstremisti jer se ne slažu s vladinom politikom, mrze određene tipove ljudi, ne osjećaju se poštovani ili cijenjeni od strane društva ili misle da imaju ograničene šanse za uspjeh.

Mnoge organizacije vide ključ u sprečavanju svih vrsta ekstremizma u obrazovanju i formiranju drugačijeg pristupa borbe protiv ekstremizma. Prema UNESCO-vom vodiču[5], vlade su sve svjesnije da je dodjeljivanje sredstava za jačanje sigurnosnih mjera nedostatno za zaštitu od terorističkih napada od strane nasilnih ekstremističkih pojedinaca. Prema njima, napori za sprječavanje nasilnog ekstremizma moraju se uzeti u obzir unutar holističkog okvira.

Također ključan je i institucionalni odgovor na ekstremizam i na prevenciju ekstremizma jer se jedino kroz institucije može stvarati trajni okvir borbe i jedino se na taj način može odgovoriti raznim ekstremnim grupama. Sustavnim radom u borbi protiv ekstremizma se mora jačati tolerancija i uvažavanje drugačijeg mišljenja u cilju pronalaska zajedničkih rješenja na putu smanjenja svih oblika ekstremističkog djelovanja.

[1] Pars pro toto (lat.) retorička je figura koja doslovce znači “dio se tretira kao cjelina”.

[2]  Matthias Jahn, profesor prava na Goethe University u Frankfurtu, https://wapo.st/2wE7e6t.

[3] Geoffrey Stone, profesor prava na Chicago University, http://bit.ly/2IGW3yv.

[4] Savezni istražni ured, poznatiji po kratici FBI (od engl. Federal Bureau of Investigation)

[5] Preventing violent extremism through education – A guide for policy-makers, http://bit.ly/2wHG0vT.

Članak je napisan u sklopu programa “Institut za napredno liderstvo – ALPI” u organizaciji Internacionalnog republikanskog instituta (Intenational Republican Institute) ureda u Sarajevu uz pomoć USAID-a. U izdradi članka sudjelovali su polaznici programa iz Mladeži HDZ-a BiH Bojana Dimitrijević, Lucija Rozić i Bojan Petrović.