Početna BIH Dolina svetoga Ive

Dolina svetoga Ive

0
Podijeli objavu
Svetište svetoga Ive Krstitelja u Podmilačju, jedno od najstarijih u BiH, svjedok je vreména i ljudskih mijena kroz mnoga stoljeća.

Snagom koju samo Bog može darovati, ono još uvijek pripovijeda i propovijeda obraćenje i pokoru iz kojih se rađaju istinska radost i mir. Pa, što onda prvo istaknuti, čime započeti, čemu dati prednost u ovom kratkom osvrtu?

Piše: fra Janko Ćuro

Započeti, možda, faktografskom poviješću Krstiteljeva svetišta? Kad se čovjek zaputi u tom smjeru, već na početku brzo shvati da je ona škrta, teško prohodna i puna rana. Bi li i mogla biti drugačija u ovoj zemljici u kojoj se gram radosti krvlju plaća, kako s tugom reče jedan Andrićev fratar? Povijest je to koja ljubomorno čuva i pomno krije čak i tragove nekih, ne tako davnih, vremena. Pa i kad se čovjek zainati i pronađe njezine tragove, oni se začas isprepletu i fragmentiraju izazivajući ga da dalje traži kao da ništa nije ni pronašao. Ili mu se nametnu kao da je našao sve. Ovisno o tome kako je tražitelj uštiman. Ili danas još češće: protiv koga je uštiman.

Zbilja, malo je i premalo materijalnih povijesnih tragova ovoga drevnog i čudotvornoga svetišta, ali i mjesta. Oni što su ostali, najbolje pričaju svoju priču šutnjom. Jer, priča je to koja se nikada do kraja ne može ispripovjediti, a još manje izrecitirati. To je ona vrsta šutnje koja se raspriča samo na licu umornoga pripovjedača, koja se prepozna jedino u njegovom umornom pogledu koji je kadar prodrijeti i kroz najveću planinu, ali koji još uvijek ne može odgovoriti na pitanje ostavljeno samoj vječnosti: Zašto? Zašto nije moglo biti drugačije? Zašto su ljudi toliko nesretni, da ne kažem, zli?

Moglo bi se nadugo i naširoko pričati o muci i križevima ovoga maloga mjesta smještenoga pet kilometara od Jajca kad se krene prema Banjaluci. Ipak, sama pomisao da je u jednom trenutku, prema narodnoj predaji, i sama crkva sv. Ive morala prijeći s lijeve strane Vrbasa na desnu, jer su Turci u nju utjerivali koze, prekine čovjeka i uljudno ga zamoli da priča o nečem drugom. Ne zbog toga što bi se čovjek plašio, već zato što se toga zasitio.

Čuti Boga u pustinji

Ili bi možda trebalo pisati o nekad jednostavnim i sada započetim (ne)potrebno grandioznim sakralnim objektima koje još samo vrijeme nije imalo priliku urušiti pa bi se upravo tu mogao pronaći razlog zašto nikad nisu ni mogle prestati postojati? Poznato je da je prva crkva izgrađena još sredinom 15. stoljeća, renovirana 1705., zatim sredinom 18. stoljeća te 1822. i 1872. godine.

Druga je crkva sagrađena prije nešto više od jednoga stoljeća (1910.), a u nju je bila ugrađena postojeća stara crkvica. Upravo je ona za vrijeme osmanskoga vakta uspjela pobjeći Turcima preko Vrbasa, ali nije 1. ožujka 1993. pripadnicima srpskih snaga. Oni su je, prvi put u njezinoj šest stoljeća dugoj povijesti, minirali i sravnili sa zemljom. Unatoč tomu, poruku i značaj ovoga svetišta, jednostavno je nemoguće minirati i zatrti. I u progonstvu se slavio Sv. Ivo „Podmilački”: u Cerniku kod Gradiške, u Podhumu kod Livna, Zagrebu, Trogiru i Novoj Biloj. Čim je prostor svetišta oslobođen, vratili su se fratri na ruševine, nastanili se u brvnari i nastavili tamo gdje se stalo 1992. Bez obzira na to što je crkvu zamijenio donirani šator, pa drvena baraka, narod se još usrdnije okupljao oko sv. Ive kako bi zahvalnom molitvom slavio Boga.

Izgradnjom crkvice sv. Ive, onakvom kakva je bila prije više stotina godina, započela je obnova svetišta. Od 2003. gradi se nova crkva i uređuje prostor svetišta. Zanimljivo je da sakralni objekti nisu nikad dominirali svetištem (a zasigurno nikad i neće), nego su, baš kao i njihov patron sv. Ivo, samoprijegorno i nenametljivo usmjeravali prema Onome kojemu nisu dostojni sagnuti se i odriješiti remenje na obući, ma koliko neki laskali njihovoj grandioznosti i važnosti. Stoga ih nikad i nije bilo moguće potpuno porušiti. Uvijek iznova su nastavljali svoju priču jer je sveto duboko proželo ovaj komadić bosanske zemlje posvećene Ivanu Krstitelju – proroku koji je otišao čuti Boga u pustinju, mjestu ogoljenom, jednostavnom i siromašnom, ali kamo je narod raznih staleža, ostavljajući iza sebe urešeni i veličanstveni hram, hrlio kako bi ga slušao, obraćao se i krstio.

Promijeniti svoj život

Ili je važnije pisati o čudima ozdravljenja koja se gotovo pretpostavljaju na ovom tlu prostrtom molitvama? Ne, nisu to ona čuda koja se događaju radi samih sebe, koja traže i nalaze smisao u sebi poput vatrometa koji bljesne, zadivi i u trenu se raspline; to su čuda koja polagano, ali iz temelja preporađaju čovjeka, Bogu vraćaju i u raznim životnim olujama štite, vode i uglavnom nose. Ona se mogu dogoditi samo kao plodovi iskrene molitve i ozdravljujuće ispovijedi koja čovjekov duh „tušira” i doslovce obnavlja.

Koliko god ih tražili, planirali i zazivali, ne mogu ih iskusiti niti im svjedočiti oni koji u svetište dolaze praznih ruku, već samo oni koji dođu s rukama punim vjere i povjerenja, koji djetinje otvore i usmjere srca Bogu. Oni ne idu sv. Ivi kako bi od Boga zatražili ono što misle da im je dužan dati, niti im pada na pamet uvjetovati Ga svojim matematički sročenim molitvama. Oni dolaze da Ga u vlastitoj pustinji duha čuju i za to su spremni kilometrima pješačiti pa na golim koljenima obilaziti crkvu. Oni s punim povjerenjem prepuste Bogu odluku o tomu što je najbolje za njih. Da, oni se uvijek vraćaju višestruko punih ruku: ozdravljene i ohrabrene duše pa tek onda tijela, jer je istinsko izlječenje moguće jedino tim redoslijedom.

Zato stotine, tisuće, desetci tisuća ljudi dolaze svake godine kako bi čuli Krstiteljev glas s Jordana i Vrbasa: Obrati se! Izdigni se iznad svoga ustajalog načina promišljanja! Promijeni svoj život! Zaustavi se, čovječe, i prestani misliti da je život tvoj vlastiti projekt, utvrda sebičnih ciljeva i osobne ugode! Obrati se i počni razmišljati o sebi i svome životu kao o daru koji ti je povjerio sam Bog. Prestani biti rob bilo komu ili bilo čemu! Oslobodi se, živi punim plućima, kao ljubljeno dijete Božje! Da, ljubljeno dijete Božje. Upravo to su riječi koje koliko god puta bile ponovljene, uvijek zvuče novo, radosno i oslobađajuće. Riječi koje čovjek jednostavno mora čuti, a koje nikada nisu prestale odjekivati podmilačkom dolinom svetoga Ive.

Život kao blagoslov i dar

Možda ipak treba pisati o… Ma, o svemu ovome treba pisati. Sve ovo i još puno toga ovdje nerečenoga treba istraživati, objavljivati i iščitavati. Ali najbolje je jednostavno otići sv. Ivi u Podmilačje, zastati i stopiti se s onim mnoštvom ljudi u kojemu se, kao nigdje drugdje, za čas izgube razlike i sve ono što nas, u drugim okolnostima, podijeli i otuđi. Svatko je zaokupljen svojim nevoljama, traženjima, lutanjima, sumnjama i očekivanjima, jednom riječju svojim životom u kojemu od Boga moli pomoć i zaštitu, potpuno obuzet Njegovom ozdravljujućom prisutnošću. A to je svima zajedničko pa jedni druge, bez ijedne riječi, razumiju i osjećaju kao dar i blagoslov.

Jednom kada čovjek tamo ode, s vremenom zaboravi što je o svetištu rečeno, što se tamo propovijedalo. Ne pročita uvijek što je o njemu napisano. Zaboravi i što je tu učinjeno. Ali nikad, nikad ne zaboravi kako se na ovom mjestu molitve i Božje blizine osjećao. A to je ono što se ne da opisati i što ne može stati ni u nekoliko svezaka knjige, a kamoli u ovaj novinski članak.

Izvor:
Svjetlo riječi

Podijeli objavu