Vrlo često krilaticu “i nakon Tita – Tito” koristi se kako bi se ismijala “demokracija” bivšeg sustava.
Međutim, ponekad se čini kako i danas živimo u ambijentu s obilježjima totalitarizma. Mnogi politički procesi u republikama bivše države više nalikuju na jednoumlje nego kada su bili u komunizmu. U većini partija predsjednik sam kandidira, sam bira, sam odlučuje… Birači su samo demokratski ukras.
Uz manire jednoumlja iz komunizma i socijalizma promoviraju se vrijednosti i drugih sustava. Preferiraju se monarhije i dinastije. Kako drukčije objasniti dugovječnost ratnih lidera koji su još uvijek na sceni? Djeca ratnih generala i predsjednika također pokušavaju naslijediti roditelje.
Sin prvog predsjedatelja Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića uspio je politički naslijediti oca. Bakir je trenutačno na istoj poziciji na kojoj je bio Alija. Uže i šire obitelji drugih političkih i vojnih lidera u BiH uglavnom su ostale na nižim razinama. Sin Ratka Mladića Darko teško može preuzeti Dodikov SNSD. Nešto su veće šanse u SDS-u kćeri Radovana Karadžića. Sonja Karadžić-Jovičević dopredsjednica je parlamenta RS. Do predsjednice Laburističke stranke dogurala je Elvira Abdić-Jelenović, kći Fikreta Abdića, koji se također vraća u politiku, i to kao kandidat za načelnika Velike Kladuše.
Ni Srbiju nije zaobišao ovaj “trend kontinuiteta”. Novi zastupnici u srbijanskom parlamentu su Titov unuk Joška Broz i kći srpskog čelnika u Hrvatskoj početkom 90-ih Jovana Raškovića. Sanda Ivić-Rašković uspjela je kao nova čelnica DSS-a (naslijedila Koštunicu) vratiti ovu stranku u državni parlament. Tu je i Vojislav Šešelj, koji je ponovno postao ozbiljan politički čimbenik u Srbiji.
Za razliku od drugih država gdje su lideri umrli, smijenjeni ili zatvoreni, u Crnoj Gori je još, kadrovski barem, situacija slična onoj s početka devedesetih. Tamo Milo Đukanović još uvijek vlada, a promjena je to što mu je Momir Bulatović sad oporba.
U RH sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nikada se nije odrekao političkih ambicija. Nakon HIP-a, gdje je bio predsjednik, sada je član HDZ-a. Bio je zastupnik Sabora u zadnjem sazivu. Dobro bi zvučalo da se kandidirao za predsjednika stranke. Još da mu je protukandidat bio Domagoj Milošević, s naslovnica bi vrištalo “Tuđman i Milošević u utrci za predsjednika HDZ-a”. Zamislite da su istodobno bili izbori u SDP-u na kojima bi sin Ivice Račana Ivan bio kandidat za predsjednika. Ovaj svojevrsni “déjà vu” unio bi barem malo živosti u unutarstranačke izbore.
Očito nam svima treba mirnodopska oluja koja će demokratizirati društvo i politiku učiniti časnim zanimanjem u kojem će sposobnost i znanje biti presudni. U takvom pluralizmu, gdje prezime neće biti glavni politički adut ili mana, možda više neće biti mjesta za sinove prošlosti.
