Toga 20. srpnja 1969. u 16.18 sati po istočnoameričkom vremenu isprekidani glas Neila Armstronga objavio je ushićenoj publici na Zemlji: ‘Houston, ovdje Baza Mir. Eagle je sletio’.
Bila je srijeda, 16. srpnja 1969. godine. Prema nekim procjenama, milijun Amerikanaca zakrčilo je autoceste i plaže u blizini Svemirskog centra Kennedy na Floridi, pogleda uprtih u nebo. Svi oni ispratili su lansiranje Apolla 11 na nebesko putovanje prema Mjesecu, udaljenom 384 tisuće kilometara, u čiju će orbitu stići tri dana kasnije. Četvrtoga dana, dvojica astronauta odvajaju se u lunarnom modulu Eagle i počinju sa spuštanjem. U televizijskom i radijskom prijenosu pratilo ih je oko 600 milijuna ljudi, netremice upijajući komentare NASA-ina šefa javnih informacija Jacka Kinga. Toga 20. srpnja 1969., u 16.18 sati po istočnoameričkom vremenu, isprekidani glas Neila Armstronga objavio je ushićenoj publici na Zemlji: “Houston, ovdje Baza Mir. Eagle je sletio”, uz erupciju oduševljenja u kontroli misije.
Tada javnost još uvijek nije znala da se, improvizirajući i ručno upravljajući lunarnim modulom Eagle, Armstrong spustio u području nazvanom More mira, izbjegavajući brojne stijene. U zadnjim sekundama spuštanja, kompjutor Eaglea oglasio je alarm koji se kasnije pokazao greškom, a kada je letjelica sletjela, ostalo je goriva za samo 30 sekundi leta. Nedugo zatim, Armstrong je postao prvi čovjek koji je stupio na drugo svemirsko tijelo. Iz kabine modula spustio je ljestve, zakoračio u sivu prašinu Mjeseca uz glasovitu rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka, ali divovski skok za čovječanstvo”. Uskoro mu se pridružio Edwin “Buzz” Aldrin, koji će Mjesečevu površinu opisati kao “veličanstvenu pustoš”. Dvojica astronauta dva i pol sata istraživali su površinu, prikupljali uzorke i snimali fotografije. Za sobom su ostavili američku zastavu, seizmometar i još dva znanstvena instrumenta te spomen-ploču s tekstom: “Ovdje su ljudi s planeta Zemlje prvi puta nogom stupili na Mjesec. Srpanj 1969. A.D. Došli smo u miru u ime cijelog čovječanstva”. Potom su uzletjeli s gornjim stadijem Eaglea i spojili se sa zapovjednim modulom Columbia, u kojem je treći član posade Apolla 11 Michael Collins kružio u orbiti oko Mjeseca. Dug put kući mogao je otpočeti.
‘Ne vidim Boga ovdje’
U atmosferu su ušli četiri dana kasnije, 24. srpnja, kada se kapsula nakratko pretvorila u vatrenu kuglu na nebu, prije nego što su se otvorila tri padobrana te ih sigurno spustila u Tihi ocean kod Havaja. Ondje ih je usidren čekao brod koji je po njih poslala američka vojska, i na brodu predsjednik. Elitni ronioci zatekli su trojicu muškaraca, neozlijeđene, ali prekrivene pepelom i neugodnog mirisa, potom su ih helikopterom prevezli na brod, gdje su smješteni u karantenu zbog straha od zaraze izvanzemaljskim mikroorganizmima, za koje se tada nije znalo da ne postoje. Misija Apollo 11 uspješno je okončana. Čovjekov san koji je imao otkako zna za sebe, bio je napokon ostvaren. Danas, točno 50 godina nakon najvećeg pothvata u povijesti čovječanstva, urezanog u kolektivno pamćenje Zemljana, znamo da su tome koraku prethodile tisuće manjih koraka. Prije nego što će Armstrong i Aldrin dotaknuti površinu Mjeseca, glavne uloge u ovoj svemirskoj odiseji odigrala su još dva važna igrača. Jedan od njih bio je američki predsjednik John F. Kennedy. U govoru naciji 25. svibnja 1961. kazao je sljedeće: “Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti cilju da do kraja ovog desetljeća čovjek sleti na Mjesec i sigurno se vrati na Zemlju”. Naime, projekt Apollo predstavljao je daleko veći cilj od čovjekovog hodanja po Mjesečevoj površini i njegovog povratka na Zemlju. U pitanju je bila čast i ugled Amerike, dobrano poljuljan sovjetskim uspjesima u svemirskim pothvatima. Samo mjesec dana ranije, 12. travnja 1961. teško je bilo biti Amerikanac. Ne samo da je mrski Sovjetski Savez poslao prvog čovjeka u svemir, već je on, Jurij Aleksejevič Gagarin, izjavio: “Zanimljivo … ne vidim nikakvog Boga ovdje”. Bila je to neviđena pljuska Americi. Sovjeti su ih ponizili na dva, njima najbolnija polja, tehnološkom i religijskom.
Izazvalo je to neviđeno slavlje u SSSR-u, a nacija koja “samo proizvodi Coca Colu i pije je” bila je na koljenima. Slanjem Gagarina, prvog čovjeka u svemir, sovjetska dominacija u svemirskoj utrci kulminirala je, bio je to vrhunac niza pobjeda nad Amerikancima u osvajanju svemira. Uostalom, Sovjeti su naveliko planirali vlastiti program putovanja ljudi na Mjesec, Luny Korabl. “U strateškoj smo svemirskoj utrci s Rusima i gubimo”, pisao je očajni Kennedy u časopisu tih dana, pa dodao sa zabrinutošću: “Uđe li čovjek ove godine u Zemljinu orbitu, njegovo ime bit će – Ivan”. Vrag je odnio šalu, pa je Kennedy javno pozvao svog potpredsjednika Lyndona Johnsona da u svemirskoj utrci pobjedi Sovjete. Ubrzo su krenule opsežne pripreme za razvoj tehnologije kojom se može odraditi tako težak pothvat te u cijelosti provesti program znanstvenog istraživanja Mjeseca, pa je na svemirskom programu Apollo angažirano enormnih 400 tisuća ljudi. Nedostajao je tek dirigent dobro uštimanog orkestra. I tako, uz Kennedyja, dolazimo do drugog ključnog Zemljanina u misiji Mjesec. Budućeg oca američkog svemirskog programa NASA je pronašla u kontroverznom Werneru von Braunu, Hitlerovu raketnom stručnjaku i jednom od konstruktora dalekometnih projektila V-1 i V-2 kojima je bombardirana Engleska, posebice London. U SAD je stigao u sklopu tajne operacije Paperclip (Spajalica), jer su se Amerikanci vodili mišlju da će, ako ih SAD ne zadrži, to učiniti Rusi. Von Braun je potpredsjedniku Johnsonu rekao da Amerikanci mogu sustići Ruse i uvjerljivo ih pobijediti kada je riječ o slanju čovjeka na Mjesec, no inzistirao je na tome da radovi moraju početi odmah. Okupio je tim koji će u suradnji s Boeingom uskoro na stol stavili nacrt za nove rakete tipa Saturn. Američki Kongres je vrlo brzo misiji dao bjanko ček, pa su između listopada 1968. i svibnja 1969. lansirane četiri pripremne misije Apollo. Neil Armstrong je za zapovjednika jedanaeste misije odabran u prosincu 1968. godine.
Utrka zbog prestiža
Osam godina nakon Kennedyjeva govora, ostvaren je san koji američki predsjednik, likvidiran 1963. u Dallasu, nije dosanjao, pa je na nosaču pokraj Havaja astronaute dočekao Richard Nixon. U slučaju tragedije, pripremio je izjavu: “Sudbina je odredila da ljudi koji su otišli istražiti Mjesec u miru, ondje i počivaju u miru”. Na sreću, trebao mu je onaj drugi, pobjednički govor. Povijesni uspjeh odjeknuo je u svakom kutu zemaljske kugle. Predstavnik kanadske zrakoplovne tvrtke izjavio da je nakon podviga na Mjesecu kompanija primila prijavu 462 osobe koje su željele rezervirati mjesto u letjelici s prvim putnicima na Mjesec. Istodobno, američka kompanija “Pan American” objavila je da je i 23.700 entuzijasta već rezerviralo mjesto u letjelici! Euforija je zahvatila i naše prostore, pa je dr. Gabro Divjanović, direktor zagrebačke Zvjezdarnice, ocijenio da “fantazija Julesa Verna postaje čudesna stvarnost upravo pred našim očima”. Nepuna tri mjeseca nakon povratka s Mjeseca, trojica astronauta Apolla 11 posebnim avionom predsjednika Nixona stigla su 18. listopada 1969. godine u glavni grad Jugoslavije Beograd. Nakon vožnje u kabrioletu beogradskim ulicama u Bijelom dvoru primio ih je predsjednik Josip Broz Tito i odlikovao najvišim odlikovanjem za strane državljanine – Jugoslavenskom zvijezdom s lentom. Tako su i građani s naših meridijana mogli uživo dotaknuti najveće, zapljeskati im i mahnuti…
Da je njihovom vrhunskom postignuću nesumnjivo doprinijelo postojanje blokovske podjele te stalno nadmetanje između dviju supersila u osvajanju svemira, slaže se danas i znanstvenik dr. Dragan Roša, ravnatelj zagrebačke Zvjezdarnice i predsjednik Hrvatskog astronomskog društva. – Gledajući iz današnje perspektive, čovjek na Mjesecu posljedica je prestiža, utrke između zapadnog i istočnog bloka jer Amerikancima je bilo u interesu ostvariti nešto zaista izvanredno kako bi sustigli sovjetsku trku u osvajanju Svemira. Možda to malo grubo zvuči, ali kada se gleda unatrag, mislim da je motivacija koja je potekla odatle bila veća, nego ona iskonska, zbog istraživanja Svemira. Međutim, značaj putovanja na Mjesec izvanredan je. Bio je to jedan od najskupljih projekata svih vremena, najveće znanstveno, tehničko i tehnološko postignuće civilizacije. Bilo je komplicirano izvesti pouzdano tu operaciju, čemu su doprinijeli i hrabrost i sposobnost astronauta s jedne strane, te tehnika i inženjerija koja je sve to pratila. Kada je riječ o važnosti tog podviga, imamo tu i znanstvenu komponentu jer ti ljudi su donijeli bitan materijal koji se poslije mogao istražiti u zemaljskim laboratorijima, dok su gore postavili određene znanstvene instrumente za istraživanje Mjeseca koji se koriste i danas – kaže dr. Roša. Govoreći o golemoj važnosti prvog koraka na Mjesecu, s njime se slaže i popularizator astronomije Ante Radonić, dugogodišnji voditelj Planetarija u zagrebačkom Tehničkom muzeju i voditelj emisije Andromeda na Drugom programu Hrvatskog radija.
Nisu se više vratili
– Radilo se o jednom vrlo krupnom tehničkom zahvatu, tako da je cijeli program Apollo omogućio strahovito napredovanje računarstva, raznih tehnoloških procesa, napredak u izradi novih materijala i novih legura. Bio je to snažan impuls razvoju tehnike i elektronike općenito. Danas se civilizacija ne može zamisliti bez svemirske tehnologije, telekomunikacija, meteorologije, da ne spominjem GPS, zemljine resurse itd. Ta je tema i danas aktualna jer sve zemlje koje ne ulažu u svemirsku tehnologiju općenito zaostaju u tehničkom i znanstvenom pogledu, dok one zemlje koje guraju svemirsku tehnologiju omogućuju napredak cijele svoje industrije. To vrijedi i danas, a osobito je bilo izraženo u vrijeme programa Apollo. Međutim, danas se više novca vrti u okviru komercijalnih tehnoloških projekata, kao što su recimo telekomunikacijski sateliti, nego kroz budžete svemirskih agencija – kaže Ante Radonić. I zaista, uz Apollo 11 još je samo pet misija sletjelo na Mjesečevu površinu, koje su istraživale tlo, seizmičku aktivnost, Mjesečeva brda, magnetsko polje, Sunčev vjetar. Misije Apollo 7 i 9 testirale su letjelicu u Zemljinoj orbiti. Apollo 10 obišao je Mjesečevu orbitu. Zahvaljujući njima i vremenu u kojemu su živjeli, ljudi su danas godinama stalno prisutni u svemiru. U Međunarodnoj svemirskoj postaji ISS stalno žive i rade astronauti-znanstvenici koji se povremeno smjenjuju s novim kolegama. Prije njih, petnaest su godina ljudi boravili u Sovjetskoj svemirskoj postaji Mir. Ukupno je 12 astronauta hodalo po površini Mjeseca sve dok 1972. godine svemirski program Apollo nije ukinut. Ni prvi hodač po Mjesecu Neil Armstrong, kao ni njegova dvojica prijatelja, nikada se više nije vratio u svemir. U doba procvata razvoja tehnike i tehnologije nema putovanja do Mjeseca. Ljudska noga, a otada su prošla desetljeća, nikad više nije kročila na Mjesec. Onamo sve češće navraća tehnika, a sve manje, ili nikako, čovjek. Uostalom, i Korado Korlević jednom je rekao da “na Mjesecu nema ništa za nas”.
Pitate li hrvatske astronome zašto je Mjesec u jednom trenutku prestao biti atraktivan, slažu se u jednome: ne isplati se. NASA više nikada nije imala toliki budžet kao u vrijeme Apolla. Slanje astronauta na Mjesec riskantno je, skupo i za to, kažu, nema potrebe. Danas, kada napreduje robotika, na Mjesec se više isplati slati sonde i robote. Oni mogu obaviti više posla od astronauta. Na licu mjesta napraviti kemijsku analizu tla, snimiti digitalne fotografije te napraviti mnoga mjerenja. Za robote ne trebamo ogromne rakete, sustav za održavanje života i to je puno isplativije od slanja ljudi. Veliki problem je i nedostatak inspiracije i znanstvenog duha kod političara. Dr. Dragan Roša upozorava da to putovanje nije uopće bezazleno.
Traži se novi život
– Prije 50 godina znanja o uvjetima u svemirskom prostoru su bila puno manja nego danas. Nismo uopće znali da postoje Koronini izbačaji tvari, a to je jako opasno za astronaute. Ključan je bio prestiž u osvajanju svemira, ali nije se znalo za te čestice velikih energija koje dolaze sa Sunca, kojih je relativno veliki broj, i da su neke misije poput Apolla 17 bile planirane nekoliko dana ranije, astronaute bi dočekala erupcija na Suncu i smrtonosne doze tih tvari. Danas je druga situacija, imamo svemirske postaje i satelite, oni mjere tok tih čestica koje dolaze sa Sunca i ako se radi o nekoj misiji na svemirskoj postaji postoji zaštitni modul kamo se astronauti sklone dok ne prođe taj materijal, ali to se onda nije znalo. A druga je stvar što u svemiru imate čestice još većih energija. Istina, njih je manje u odnosu na ove Sunčeve i one u kratkom vremenu ne mogu imati takav učinak u smislu jake doze zračenja, međutim, ako je boravak u svemiru dug onda to može biti opasno jer zračenje je kumulativno, a zaštita od tih visokoenergetskih čestica vrlo teško provediva. One prolaze i kroz oplate brodova i to će biti veliki problem u daljnjim putovanjima u Svemir. Uzmemo li put na Mars, s obzirom na dužinu putovanja, doza zračenja koje bi astronauti primili na granici je dozvoljene, čak i prelazi granicu. U daljnjim istraživanjima svemira i ljudskim misijama trebat će jako voditi računa o zdravlju astronauta – upozorava dr. Roša. Dodaje da odlazak na Mjesec više nije atraktivan kao prije pola stoljeća i zato što su “kudikamo zanimljivija druga područja Sunčeva sustava u kojima možda ima vode ili leda”, pa se misije u posljednjih 20 godina uglavnom provode s robotskim letjelicama koje također nose važne mjerne instrumente. – Jako je zanimljivo tražiti znakove bakterijskog, primitivnog života. Ovdje ne govorimo o ljudima, to je jako u interesu i NASA-i koja je lansirala puno letjelica prema Marsu, drugim planetima i prema njihovim satelitima baš u svrhu astrobioloških istraživanja, ne samo da saznamo kako su ta tijela građena, dakle, ne samo fizičke parametre, nego da pogledamo ima li na njima ostataka nekih primitivnih organizama – kaže dr. Roša.
Pa ipak, iako je od posljednjeg čovjekova boravka na Mjesecu proteklo 47 godina, Mjesec nije zaboravljen. Danas mnoge nacije koje su ovladale tehnologijom potrebnom za svemirske letove, ozbiljno planiraju skori povratak onamo. Ovaj puta trajniji, što podrazumijeva gradnju prvih, stalno naseljenih istraživačkih baza na Mjesecu. Tamo će se ljudi pripremati za još dalji put – na Mars. U utrci su Kinezi, Japanci, Kanađani i Indijci, a na Mjesec želi i Europa. Htjeli bi to i Rusi, ali teško da uz sadašnje ekonomsko stanjem to mogu ostvariti. Svemir je postao poligon za zemlje koje sada dostižu tehnološki razvitak, veli dr. Dragan Roša. I SAD ponovno želi putevima Apola 11, što s dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću postaje realno, premda se u NASA-i s ovom procjenom ne bi složili. Program će se zvati Artemis, prema Apolonovoj sestri Artemidi, a predviđa se i slijetanje prve žene na Mjesec.
Put je planiran do 2024. godine.
– Pod mojom administracijom, vraćamo veličinu NASA-i i idemo opet na Mjesec, a onda i na Mars – objavio je nedavno Trump. Hoće li svjetske velesile udružiti snage ili je još jedna utrka za prestiž upravo otpočela? Kako god bilo, koristi će imati cijelo čovječanstvo. Mjeseče, stižemo!
vecernji.ba
