Konvoj je bio najveći humanitarni podvig, a ujedno i najveći poslije Drugog svjetskog rata
U nemogućim uvjetima živjelo je oko 70 tisuća Hrvata, prognanih i opljačkanih iz općine Travnik, Zenica, Kakanj, …
Ovih predbožićnih dana Hrvati Lašvanske doline s dužnim poštovanjem i zahvalom se sjećaju i obilježavaju dvadesetdrugu godišnjicu dolaska znamenitog humanitarnog konvoja koji je nosio simbolički naziv “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”.
Spas za Hrvate
Taj je konvoj, a mnogi ga označavaju najvećim i najpoznatijim u Europi poslije Drugog svjetskog rata, probio osmomjesečnu blokadu Lašvanske doline u kojoj je tada, stalno napadano od daleko brojnijih i nadmoćnijih snaga Armije BiH, u nemogućim uvjetima živjelo oko 70 tisuća domicilnih Hrvata, prognanih i opljačkanih iz većeg dijela općine Travnik, iz Zenice, Kaknja, Vareša, Kotor Varoši, Jajca…, koji su nakon progona utočište našli u Lašvanskoj dolini. Uz pomoć u hrani, lijekovima, odjeći…, donio je Hrvatima i vjeru da nisu sami, da nisu zaboravljeni, donio im je nadu u opstanak i ostanak na rodnoj grudi.
Inicijativu za organiziranje ovog konvoja dali su istaknuti humanitarci iz Hrvatske na čelu s dr. Slobodanom Langom.
Uključili su se bosanskohercegovački franjevci. Ideju i akciju osobno je podržao predsjednik dr. Franjo Tuđman, na noge se digla cijela Hrvatska u prikupljanju pomoći i iz Zagreba, uz blagoslov preuzvišenog Juraja Jezerinca i riječi potpore ministra vanjskih poslova Hrvatske, dr. Mate Granića, konvoj je krenuo k iznemoglim i već obeshrabrenim sunarodnjacima u tada krvavoj Lašvanskoj dolini. I nakon desetodnevne putešestvije, uz obilaženje od srpskih snaga okupiranih područja Hrvatske te kroz područja u BiH koja su kontrolirale snage ABiH, uz velika maltretiranja, ponižavanja, podmetanja, pljačkanja…(u povratku konvoja pucanja, ranjavanja… i ubojstvo vozača kamiona Ante Vlajića), konvoj kamiona i 167 hrabrih i dobrih ljudi u kasnim poslijepodnevnim satima 20. prosinca 1993 stigao je pred novobiljansku župnu crkvu Svetoga Duha. A u to vrijeme župna crkva bila je ujedno i Franjevačka bolnica “Dr, fra Mato Nikolić”, u kojoj se rađalo, liječilo, umiralo, u kojoj se, kako se znalo reći, istovremeno liječila duša i tijelo. S konvojem, nakon skoro 8 mjeseci potpunog mraka, beznađa…, Hrvati Lašvanske doline ugledali su svijetlo na kraju mračnog i krvavog tunela, što je tada za Hrvate bila Lašvanska dolina.
Da se ovaj humanitarni podvig za Hrvate ovog područja od životnog i povijesnog značaja ne zaboravi, pobrinuli su se novinari iz Viteza i taj pothvat dobrote, ljubavi i suosjećanja s napaćenim i životno ugroženim sunarodnjacima ovjekovječili su 2010. godine fotomonografijom “Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put”. Prije dvije godine, iz drugoga kuta i druge vizure, to su uradili knjigom “Bijeli put – Pobjeda dobra u ratu” učinili i veliki prijatelj Hrvata Lašvanske doline, od prije dvije godine počasni građanin Viteza, veliki humanitarac i dobrotvor, dr. Slobodan Lang i njegov prijatelj, Branko Čulo.
Obljetnica
No, treba reći i dodatno naglasiti, u povodu dvadesetdruge godišnjice dolaska humanitarnog konvoja u Novu Bilu, vrijedni članovi Gradskog kazališta iz Travnika, na čelu s osnivačem, glumcem, redateljem Antom Bilićem taj povijesni događaj ovjekovječili su kazališnom predstavom “Bijeli put”. Predstava je premijerno izvedena u nedjelju navečer, na dvadesetdrugu godišnjicu dolaska “Bijelog puta” u Novu Bilu, upravo u novobiljanskoj crkvi Svetoga Duha, u ratu i Franjevačkoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić”, simbolu stradanja i patnji ovdašnjih Hrvata u proteklom ratu. Da se ne zaboravi, da se ne ponovi!!!
